E, kad smo mi tamo zabasali (druga dekada februara), taj dvor je bio zatvoren za posete zbog održavanja. Ne znam je li ovo svake godine u isto vreme, al eto da znate, dve nedelje im traju ti radovi na održavanju i tada se u dvor ne može ući.
Ništa zato, tu je džoker - drugi dvor, znatno skromnijih dimenzija, ali ne i skromnije estetike - Pelišor
Rekoše nam da je ovaj napravljen po želji druge rumunske kraljice, Marije, jer je smatrala da je Peleš prevelik.




U ovoj maloj rezidenciji zapravo je boravio samo kraljevski par, njihova deca i guvernante i učitelji. Sva ostala posluga bila je u odvojenim zgradama. Jeste jako lepo uređen, i... pridev koji bih upotrebila je opet “ušuškan”
Iz ovoga bi se moglo zaključiti da je kraljica Marija bila romantična duša, pa ja biram da je vidim takvom.

U svakom slučaju, kad su je udali za Ferdinanda (on je bio bratanac prvog rumunskog kralja Karola, dakle isto Nemac), još nije bila napunila 18 godina. Sa engleskog dvora pravac u... nedođiju?
Iz Britanije u Ruritaniju... okrutno.
I, za 2 godine imali su već dvoje dece, i tada je započela gradnju ovog svog letnjikovca.
Naša kraljica Marija Karađorđević bila je njeno treće dete, rođeno kada je između nje i kralja situacija bila prilično zategnuta. Ovako je pisala o svojoj bebi: „Samoj sebi sam prorekla da će moje treće dete biti dete ‘plača’, jer sam se u ono vreme stalno plačem uspavljivala. Ali gle, kad se rodilo, rodilo se dete radosti. Za mene je to bilo više nego uteha, za mene je to bilo otkrovenje i to sam dete zavolela svom snagom neiskazane materinske ljubavi i sreće… Bila je devojčica i na krštenju dadosmo joj ime Marija, dobi ime svoje majke, staramajke i prababe. U samoj porodici dadoše joj pak ime Minjon i to joj ime i dan danji osta. Minjon je rođena 9. januara 1900. u Goti, gde sam pred porođaj bila došla“,
Kraljica jeste bila mlada, ali je bila i “nesvakidašnjeg karaktera”, i predmet tračeva dokonog visokog društva. Koliko je u tim tračevima bilo istine, ko to sad zna. Nakon smrti muža posvetila se sinu nasledniku, a kada je njena dužnost “kraljice majke” bila obavljena, povukla se u manastir (pred kraj života je prihvatila katoličku veru i umrla je u samostanu u Španiji). Njeni dnevnici su negde u vatikanskoj arhivi, nikad objavljeni i nedostupni...
Telo joj je sahranjeno kraj muža, a srce... Testamentom je bilo navedeno da njeno srce odnesu da počiva u kraljevskom letnjikovcu u Dobrudži. Onda je Dobrudža posle Drugog rata pripala Bugarskoj, pa je njeno srce preneto u zamak Bran, a onda u muzej u Temišvaru gde je bilo decenijama, sve dok ga pre par godina nisu preneli u Pelišor, gde se i danas nalazi, u zlatnoj sobi, u zlatnoj kutiji, na zlatnom, zastavom prekrivenom postolju...


Ma totalno mi to ima onaj “Snežana” vajb kad lovac dobije naredbu: “odvedi princezu u šumu i ubij je, a kao dokaz donesi mi njeno srce!” Zapravo... mnogi su izgleda lovili njeno srce...
Da li je bila srećna?
Ili ovo samo dokazuje da je u zlatnom kavezu i živela...?
I ona je pisala aforizme, evo jednog od njenih:
„U mnogo znanja nalazi se i mnogo tuge“.