Iako se Folegandros nalazi na ruti trajekta koji iz Atine povezuje mnogo poznatija ostrva Milos i Santorini uspeo je da sačuva mističnost malog i još uvek turistima neiskvarenog ostrva. Oni romantičniji kazaće da je Folegandros dobio ime po jednom od sinova Minosa, koji je predvodio Minojce kada su proterani sa Krita i da se njegovo nasleđe vidi u lavirintu ulica. Etimološki možda ime potiče i od feničanske reči koja slobodno prevedeno znači veliki kamen. A Folegandros zapravo i jeste jedan veliki kamen koji viri iz mora. Na ostrvu postoje samo 3 naselja, luka Karavostasi, glavno mesto Hora na oko 3km iznad luke i Ano Meria u kojem živi većina lokalnog stanovništva. Razlog je što je Ano Meria relativno novo selo, planski napravljeno uz put i što su tamo nekretnine neuporedivo jeftinije nego u Hori. Kada smo već kod puteva na ostrvu postoji samo jedan put koji povezuje ova 3 mesta, možda još neko skretanje ka plažama, a ukupna dužina puteva je 15km. Naravno to znači da na ostrvu možete boraviti i bez auta, a lokalni prevoz je dosta dobro organizovan i može se stići do većine mesta od značaja turisti. Na ostrvu živi oko 600 stanovnika leti, a zimi ih ostaje oko 300, turista bude i 10 puta više. Oko 15og oktobra se završava sezona i nakon toga skoro da ništa ne radi osim marketa i tradicionalnih kafenia ili ti grčkih kafana. Osim turizmom bave se naravno i ribarenjem i nešto malo stočarstvom.
Za turistu koji dolazi na letnji odmor mislim da nema dileme da je najbolje smetistiti se u Hori ili eventualno u luci ako volite da kupanje bude prva stvar koju ujutru uradite. Postoji i više fensi hotela na samoj litici sa bazenima "bez ivice" i prelepim pogledom na zalazak sunca, ali to je već neka druga kategorija. Hora na Folegandrosu je u nekim turističkim časopisima proglašavana za najlepše turističko selo Evrope i zaista odiše kosmopolitskom opuštenom atmosferom. Za razliku od drugih malih ostrva koja sam video ovde je Hora veoma živa sa nerealno velikim brojem restorana i kafića prema broju stanovnika. Ono što me je oduševljavalo i na drugim ostrvima su kafići sa nekoliko stolova na ulici, u nekom ćošku, sa dobrom muzikom gde su gosti mladi po duhu a lične karte bi rekle da razlika u godinama može da bude i preko 50 godina. Ima nekoliko marketa solidno snabdevenih onim osnovnim potrebama (npr želeo sam da vlasnici apartmana kupim bombonjeru ili neku kvalitetniju čokoladu ali nisam našao neko fensi pakovanje), svežim voćem i povrćem, ali meso je vakumirano ili zaleđeno. Pekara je jedna od boljih, a jedan od specijaliteta liči na komplet lepinju i pravi se od lokalnog mekog sira samo još nisu čuli za pretop. Zanimljivo da krofni nema već da su u pekari slatkiši uglavnom pite od jabuke, bundeve, pomorandže. U sladoledu sam uživao u dve poslastičarnice. Cene na ostrvu su malo više, u odnosu na Ios su oko 30-40% skuplje. Ima dosta ručno rađenih predmeta, suvenira, odeće ali su cene baš dosta visoke za naš džep.
U ovom terminu početka i sredine septembra turisti su Italijani, Francuzi i Grci i oni čine po mojoj proceni 80% gostiju. Bilo je dosta mladih parova, 20-30 godina, koji su po pravilu boravili na nekom poznatijem ostrvu i onda na par dana došli na reset.


Hora je sagrađena na litici, 200m iznad mora. Prvobitno naselje se nalazilo u okviru venecijanske tvrđave, Kastra, izgrađene u 13om veku. Kuće, od kojih su neke stare i preko 800 godina, dobro su obnovljene i do danas je Kastro čak ostao stalno naseljen. Možda se ne čini kao da su obnovljene ali veoma su strogi uslovi šta sme da se radi na fasadi. Iako male, kuće su veoma skupe. Vremenom se naravno grad širio van zidina i sada je dosta razvučen i čak se proširio i na susedno brdo. Slično iskustvima sa drugih ostrva Hora se sastoji od malih belih kuća sa stolarijom svih nijansi plave boje, povezanih mrežom uskih ulica, malih dvorišta, sa puno šarenog cveća, jasmina, bugenvilija i saksija s bosiljkom.
Ujutru je Hora skoro pusta jer se turisti raspoređuju na 10ak plaža do kojih voze manji ili veći autobusi, a iz luke kreću u ture brodićima. Uveče jednostavno mesto oživi i nosi jednu lepu pozitivnu energiju.










Kažu da kada ste na Folegandrosu morate probati matsatu, tradicionalnu pastu ručno pravljenu koja se ne suši već odmah kuva a preliv stavlja po želji. Ja sam se oduševio i lokalnim pivom Katsika. Domaćini rekoše da se pravi po recepturi iz 12og veka starih manastira u Francuskoj. Sazrevanjem u hrastovim buradima stvaraju se prijatni začinski ukusi. Preporuka vlasnice apartmana je bio restoran To guopi i lokalna zečetina i jaretina i zaista je bila ukusna hrana.


Jedne večeri sam imao i prijatno iznenađenje da je na glavnom trgu bilo svadbeno veselje.


Crkva posvećena uspenju presvete Bogorodice, na najvišem brdu iznad Hore, najvažniji je verski objekat na ostrvu. Prema legendi 1. maja 1790. god 18 brodova alžirskih gusara napalo je Folegandros. Stanovnici su se molili Bogorodici, a potom je dunuo jak vetar koji je potopio sve brodove bez preživelih pirata. Od tada se 1. maj slavi kao dan crkve.
Arheolozi tvrde da je crkva sagrađena na temeljima antičkog zamka što se na nekim mestima može i uočiti. U njoj se nalazi ikona za koju se priča da je činila razna čuda. Ona se tokom Uskrsa unosi u svaki brod i kuću na ostrvu tokom trodnevne ceremonije kako bi pružila blagoslov.
Iz Hore je potrebno 10ak minuta šetnje da se stigne do crkve koja je otvorena samo u poslepodnevnim časovima.


