Zaključana na jahtici komotne veličine ili u beloj kućici sa pripadajućim parčetom plaže?
I tata bi, sine

Ono što oko tog kućnog pritvora meni ide na pogrešan živac je apelovanje na našu najdublju ljudskost, a u svrhu manipulacije bez pokrića. Tako meni izgleda.
Zašto mi izgleda?
Pretpostavka 1: to je da spasemo živote. Pa, najnormalnije je da psihički zdrav čovek ima takav poriv, da čuva i sebe i sve ostale ljude. ALI. Nema, niti može imati ikakvih dokaza da je to tako, iz prostog razloga što ništa od toga nije merivo, ni uporedivo niti se može adekvatna naučna studija sprovesti. Ne možeš napraviti nekakvu studiju slučaja ni kad bi hteo, ne znaš koliko si ljudi spasao, ni koliko ih je podleglo, niti se to može da prebroji, niti da se ponovi – ko je umro, umro, ko je preteko, preteko… Ne možeš ponoviti isto nad istom grupom ’slučajeva’, niti je uporediv rezultat neke druge grupe slučajeva ni u prostoru ni u vremenu, jer su svi ljudi različiti, organizam svaki za sebe. Prosto ova pretpostavka uopšte nije dokaziva, i nije ’činjenica sama po sebi’ kako nam se predstavlja. A obaška me iritira implicitna tvrdnja da je svako sam kriv ako se razboleo, nije se pazio?! A šta ako jeste? Koliko recimo lekara ima koji su oprezni isto kao ti, nose maske, vizire i svu zaštitnu opremu, pa opet zaglavili… Ne volim to nabijanje krivice nikako.
Pretpostavka 2: to neće ugroziti ničiji život. Ovde već moram da se zapitam zar ugrožavanje egzistencije nije ugrožavanje života? Ljudima pukle male firme, preduzetnici uglavnom u čabru, cela privredna grana ugostiteljstva, turizma i transporta putnika na izdisaju. Koliko je to ljudi bez plate? Koliko porodica bez prihoda? Koliko ljudi u najcrnjem očajanju i dugovima… Koliko ih podigne ruku na sebe? Oseti se prinuđenim na nekakav kriminal, prodaju bubrega, prostituciju, ko zna šta… Ovo se ne uzima u razmatranje ni na koji način, niti pominje kao deo cele jednačine.
Pretpostavka 3: Izvedivo je zaključati sve. U prošlom postu sam ispisala zašto ja ne smatram da je izvedivo, moguće, smisleno. Ako nisi zaključao 100% ljudi, nisi ni morao da se bakćeš. A 100% NIJE MOGUĆE ZAKLJUČATI. Eno, Australija probala najstrože od svih koliko znam. Videli ste sigurno i vi one klipove kako mlate pendrekom i vuku po podu trudnicu sa stomakom do zuba jer spustila masku ispod brade, i tome slične zapaljive yt sadržaje… A čak i sa takvim stepenom strogoće, nisu postigli ciljanih 0 novih slučajeva, što navodi na zaključak da mera ipak ne opravdava svoje uvođenje.
Pretpostavka 4: Najstroža mera nema alternativu. Kako to da znamo kad nikakvog dijaloga nije bilo sa onim naučnicima koji imaju različito mišljenje? Možda imaju boljih predloga, samo se to nit čuje, nit razmatra… Zar nije u nauci važeći princip da se posmatrana pojava sagledava sa svih strana koje nam padnu na pamet, pa se razmatranjem i analizom vrši eliminacija neprimenjivih opcija dok se ne dođe do optimalnog rešenja… A ovde – totalna polarizacija, što je najgora varijanta pat-pozicije. Ne samo u nauci, nego i u narodu. U toj meri da jedni druge ne mogu da smisle, i najradije bi pobili sve neistomišljenike. Ok, znam ja da je to izraz frustracije a ne karaktera, ali, brate slatki, čemu to podgrevati medijski dodatno, kao da se želi baš to? Pevac ili krelac, biće dobro pečenje? Mi no lajk.
Suludo je da rešenje bude gore od problema, a ja prosto ne vidim da su sve pobrojane stvari (a ne zanosim se da sam se setila svega) racionalno razmatrane na zadovoljavajući način. Zato ne verujem u katanac kao prihvatljiv način rešavanja situacije, a kamoli kao optimalan.
I za kraj ću opet ponoviti po n-ti put: čuvajte se kako znate i možete. I fizički i mentalno.
