Poslato: Petak, 03 April 2020, 13:43
Brzi je napisao:
Nazovite vi mene preteranim optimistom, ali ja stvarno verujem da će ovo sranje proći do kraja maja. Jun će da posluži da se polako vratimo u normalu, u smislu uspostavljanja međunarodnog saobraćaja i ukidanja svih restrikcija putovanja. U tom periodu da se ispoklanjaju ocene, deca upišu škole i fakultete. I u julu, možemo na more.
Formalno, sve sam pogodio. U praksi, saznaćemo malo više posle vikenda. Možda. Da smo se malo bolje pričuvali od ukidanja vanrednog stanja, verujem da bismo sada zaista bili na sporadičnim novim slučajevima. Ali lizanje iste kašike, derbi, Novak i politički skupovi nemaju cenu. To naravno prati i opšte ponašanje ljudi. Zaista je teško naterati sebe da nosiš masku, koja više čuva druge od tebe, nego tebe od drugih, a vidiš da ti neki drugi prave bahanalije. Nego da se vratim u domen putovanja.
IvanBP je napisao:
Neki dan Brzi je napisao kako kamperi nemaju kontakata. A tuševi, kuhinje, zamrzivači i frižideri. Koristi ih ceo kamp, svi pipaju....
Da znaš da sam se sada vraćao kroz moje poruke da vidim kada sam ja to napisao. Tako sam i našao onu moju prognozu s početka aprila. Nisam to napisao. Ovo je jedino na temu kampovanja, što sam komentarisao.
Brzi je napisao:
Da... Kojim putem, da li... Iste muke. Međutim, kada čitam kako se zlopate oni što su rezervisali i platili smeštaj, vaučeri, otkazuju im vile nude neke lošije zamene, shvatim koliko kampovanje ima prednosti.
Što se tiče mojih razmišljanja o moru, kao prvo, imamo problem sa godišnjim odmorom. Ja imam svoj fiksni termin, a ženi ne daju odmor u tom terminu duži od 2 nedelje. Dan-dva da se spakujemo, dan-dva da se postavimo u kampu, dan-dva da se vratimo ranije od povratka na posao, meni je smaranje da se pakujem/raspakujem/tovarim za jedva efektivnih 10 dana. To je za kamp malo. Tako da smo počeli da razmišljamo i o apartmanima. Snesem 2 torbe u auto, ključ u bravu i vozi miško. Negde kod Vrčina shvatim da sam zaboravio ženu i dete, pa se vratim i po njih.
Ali da zaboravimo na trenutak ovaj problemčić oko odmora. Ja se ne brinem oko Korone na moru. Nije nemoguće da se desi, ali bio bih još pažljiviji nego kod nas (distanca, maska, pranje ruku, dezinfikacija...) Statistički gledano, po broju zaraženih, u Grčkoj smo bezbedniji nego u Srbiji, a posebno u Beogradu. Jedina stvar koja me brine su ovi maloumni gospodari naših života. Otvaranje/zatvaranje granica, mora test/ne mora test, mora karantin kad uđeš u zemlju/ne mora. Samo se tih pijavica plašim i šta može sve još da im padne na pamet. Grčke moodonje su se već pokazale na delu sa onim granicama pre neki dan. Oni bar imaju ozbiljan finansijski interes da malo pripaze na svoje ponašanje, ali Bugari i Makedonci će preživeti bez 5e putarine i napunjenog rezervoara goriva. Tako da, kako god da se situacija bude razvijala u naredne (ključne) 2-3 nedelje, ako odemo na more, sledi nam svakodnevno informisanje o situaciji na granicama. Ko ne može da podnese taj pritisak, treba odmah da odustane. Zlatibore, širi svoje grane i prihvati nove aranžmane.
Kamp vs. apartman. Davne 2012. godine zaljubljena Grkinja Kiki pošla je u kamp sa svojim voljenim kandidatom za supruga. Problem je samo bio što se ona plaši: buba, zmija, kučića, mačića, bakterija, virusa i pomalo prirode. Ali velika ljubav je to bila, pa se žrtvovala za viši cilj. Godinu dana kasnije su se venčali, tako da joj se žrtva isplatila. Elem, njen odlazak u kupatilo je bio zabava za sve nas. Tamo je išla sa punim rancem na leđima, a iz dva njegova bočna džepa su virile dve boce sa prskalicama (domestosi ili tako nešto). Kupanje kabine je trajalo više nego njeno kupanje. Kad se pročulo za njen ritual, ostale žene su čekale u redu da se okupaju baš u toj kabini posle nje. Legenda kaže da su posle sezone tu snimljene i neke reklame za Mister Proper... E, pa tada smo joj se slatko smejali, a ove godine ćemo i mi tako (ako odemo u kamp). Ako pak završimo u apartmanu... Pa ne znam, nosićemo posteljinu u neki kamp da je lično operemo na 90 stepeni i opeglamo, a teti iz Gruzuje (ko se seća mojih putopisa, možda se seća i moje omiljene sobarice "gde si pošla jbn 7 sati ujutru je") ćemo obezbediti poseban džoger, masku i rukavice za našu sobu.
Šalu na stranu. Deca nam idu u vrtiće, škole i fakultete, mi idemo na posao. Idemo autobusom na posao. Kad bi neko malo zagrebao ono crnilo na rukohvatima, našli bi se tu tragovi španske groznice. U zemlji u kojoj postoji hobi ispipaj svaki hleb u prodavnici. Mislim da je tamo bezbednije nego ovde. Više će svi tamo paziti na mere zaštite, nego ovde. Od domaćina, do gostiju. Svako zbog svoje guze, naravno. Jedina prepreka su granice i to što se ove godine niko ne može potpuno opustiti na moru.