Ok. Opisah najvažnije građevine, ali to su, ma koliko duha utelovljavale, ipak samo zgrade.
Trebinje su i ljudi. Ima ih uspešnih, na diku rodu i narodu.
Političare, glumce i sportiste neću ovde pominjati.
Za ovaj tekst odabrala sam da pomenem svega nekoliko tih ljudi, one za koje mislim da se najviše ističu.
Svaki od njih se trudio iz sve snage da stvara u korist naroda, da pruži koliko može onima kojima je pomoć potrebna i da svojim delima iza sebe ostavi trag.
Svaki od njih jeste utisnuo neki, samo sebi svojstven, pečat onom trenu istorije u kome je postojao tu.
Ovaj izbor je krajnje ličan, i, ako mislite da sam se (u svom već priznatom neznanju) o nekoga ogrešila, slobodno dodajte šta smatrate da treba.
Jovan DučićPoeta specifičnog senzibiliteta i jedinstvene lirike, patriota i filozof, diplomata i ljubavnik...
Čudna vam je ova lista? Ljudi su kompleksna bića...
O posebnosti Dučićevog poetskog izraza napisani su silni tomovi...
A meni je nekako, uz svu tu liriku, upečatljiviji kao filozof, čak i onda kad se sa nekim od gledišta ne slažem.
Navešću ovde samo nekoliko citata iz njegovog proznog dela
Blago Cara Radovana:
Prava sreća čoveka biće ako postigne svoje oslobođenje od drugih ljudi; a osloboditi se to je najpre odvojiti svoju sudbinu od presije tuđih primera, dajući svom životu pečat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa.
Ideal je odvojiti svoju ličnost od terora grupe i sličiti sebi, a ne celom svetu.
Ima mudrih ćutanja koja vrede više nego i najmudrije reči. Nikad čovek ne može da kaže onoliko mudrosti koliko može da prećuti ludosti, čak i gluposti.
Govoriti o ljubavi, to je već pomalo voleti. (A sa ovakvim stavom, verujem da i ona lista odozgo postaje malo jasnija...)
Njegova silna želja i amanet da mu kosti počivaju u njegovom Trebinju ispunjena je tek juna 2000. godine, kada je njegov kovčeg položen u kriptu Hercegovačke Gračanice, na brdu Crkvina, koje se vidi iz svake tačke ovog grada.
Luka ĆelovićKada je stigao u Beograd imao je osamnaest godina i prazne džepove. Sve što je stekao, zasluga je njegovih vrednih ruku i bistre glave.
1875. godine čim je počeo ustanak Nevesinjska puška, Luka je sa dobrovoljcima otišao u Bosnu gde je u borbama ostao do kraja, a onda učestvovao i u oba Balkanska rata.
Bio je jedan od osnivača Beogradske zadruge, narodne štedionice za ispomoć malim trgovcima, zanatlijama i sirotinji kako bi izbegli zelenaše, a kasnije je postao njen doživotni predsednik.
Staru Savamalu, koja je bila zapuštena, pretvorio je u otmen, moderan deo grada. Prvo je podigao svoju kuću u ulici Kraljevića Marka, pa luksuznu palatu Beogradske zadruge kao i prelepu palatu Bristol i prvi gradski park po evropskom uzoru.
Imao je završena svega dva razreda škole, i celog života je bio svestan nedostatka obrazovanja, a cenio je znanje, školu i nauku, i smatrao da je obrazovanje omladine jedini put napretka nacije.
Testamentom je ostavio sve svoje imanje Univerzitetu u Beogradu, čiji je najveći dobrotvor.
Sv. Vasiliije Ostroški Rođen je u selu Mrkonjići u Popovom polju i danas postoji spomen crkvica kraj njegove rodne kuće.
O njemu ja neću detaljnije pisati, ima mnogo daleko pametnijih izvora.
Vladika GrigorijeSasvim poseban čovek.
Nije rođen u Trebinju, ali ne mogu da pišem o ovom gradu, a da i njega ne pomenem. Ako ste ikad čuli / čitali ijednu njegovu besedu ili intervju, znaćete i zašto. Ako niste, pretražite YT, pa ćete i vi znati.
Njegove reči uglavnom ljude ne ostavljaju ravnodušnim, a to, nekako, u mojoj glavi i jeste ono što učitelji treba da rade: da nas podstiču na razmišljanje, pa makar za neke to bilo i jedino da bi preciznije formulisali svoje stavove suprotne njegovim.
A biti poštovan od strane običnih ljudi sva tri odrođena naroda sa ovog komplikovanog prostora, je dostignuće koje možemo nazvati i neverovatnim.
Elem, upravo je otišao sa mesta Vladike Zahumsko-hercegovačkog u Eparhiju frankfurtsku i cele Nemačke. Kad smo mi naišli u Trebinje, tek što je bio prošao po selima i oprostio se sa narodom. Za novog episkopa koji će ga zameniti izabran je, po njegovom predlogu, Tvrdoški monah otac Dimitrije.
Neću reći ništa dalje, osim da je ono nekoliko ljudi sa kojima tamo progovorih o tome samo uzdisalo i odmahivalo glavama...