Dobar dan
Brzi je napisao:
Nego, Ivan je otvorio jednu meni veoma zanimljivu temu. Pa bih sad ja, a la Vlamar, sproveo jednu anketu. Koliko vas bi želelo ili bilo spremno da ode iz Beograda, Novoga Sada, Niša u neki drugi manji grad ili selo da živi? Npr. da nađe dobar posao tamo. Ili, što je realnije, da ostane poslom vezan za svoj veliki grad, ali da se preseli u neko mesto pored i da odatle ide svaki dan na posao?
Šta su benefiti života u užem jezgru velikog grada, a šta su ključne mane iz vašeg ugla?
Na kraju, što je meni trenutno najškalljivije, kako se deca uklapaju u tu priču, zbog škole, fakulteta, društva i izlazaka?
Pa ću i ja izneti svoja razmišljanja na tu temu, kad čujem ostale.
Povremeno sanjarim o kući sa dvorištem, ali sa trenutnim obimom posla i poznajući svoju spretnost sa raznim alatima zadovoljim se sanjaranjem. Uveliko razmišljam da sredim kuću u JA i da za 10ak godina mogu da živim na dve lokacije.
Ako živim u velikom gradu više bih voleo da živim u centru. Najveći problem su mi trošenje vremena u prevozu i gužve. Kada sam pravio svoju životnu kalkulaciju svesno sam birao stan bliže centru na uštrb količine kvadrata. Gledao sam da bude u nekoj mirnijoj ulici zbog buke, ali zato imam urbanistički haos. I tu u računicu moram da uzmem u obzir i da mi je posao u centru. Valjda sam dete iz provincije pa volim kada mogu pešice da stignem do mesta na kojima najčešće boravim.
U selu ne bih živeo ako pod tim mislimo na jednu prodavnicu, jednu kafanu, bus ka gradu 3 puta dnevno, ambulantu koja radi svaki drug dan...
U malom gradu bih rado živeo ali pretpostavljam da je pitanje vezano za neke idealne situacije. U našoj trenutnoj situaciji gde je život u malom gradu mnogo više zavistan od politike ne bih izdržao. Znači uslov bi bio posao koji me ispunjava, u struci, sa platom koja pokriva normalan život. Mislim da ne bih mogao da putujem na posao svakodnevno iz jednog mesta u drugo, a imam među drugarima takve primere.
Vreme rada od kuće mi je bilo najlepši period i provodio sam od nedelju do par nedelja u JA, Vrnjačkoj banji i Goču, na Tari i to bi za mene bilo idelalno. Najviše mi se sviđa kontrolisanje sopstvenog vremena, u malom gradu tačno znam koliko mi vremena treba da negde stignem, nema potrebe za dogovaranjem danima. Prija mi taj sporiji ritam grada, prija mi da sa nekim zastaneš na ulici da popričaš.
Znate da nemam decu ali po iskustvu burazera koji se iz centra preselio na periferiju Bgda zbog prostora i dvorišta najveći izazov je bio kada su deca došlo do srednjoškolskih godina. Od izbora škole, izlazaka, sportskih treninga, još su oni imali društvo iz centra grada i nisu se lako uklopili u društvo iz kraja. Organizacija prevoza na razne aktivnosti je burazeru i snaji oduzimala previše vremena. Više puta bi deca vikendom prespavala kod mene nakon izlaska/rođendana.