To je bio početak tog prodora Osmanske imperije na zapad, u kome su stigli i do Beča. Ok, mi danas znamo da nisu tamo prošli baš onako kako su želeli, pa su morali da se povuku, ali to njihovo ’povlačenje’ je bogami trajalo... sve negde do 1690 i neke, kada nastaje period u kome je ova tvrđava prelazila nekoliko puta iz ruke u ruku, sve dok Turci nisu definitivno potisnuti, a 1699. potpisan Karlovački mir.
Tu su se Austrijanci izgleda ipak malo opasuljili, pa utrošili vremena i para da tvrđavu obnove i urede mnogo ozbiljnije. Da su bili u pravu pokazalo se već 1716 godine, kad je počeo novi rat između Austrije i Turske, koji je trajao 2 godine. Austrija je izašla kao pobednica, pa je prisvojila Banat, Malu Vlašku i severni deo Srbije. Finalna bitka je bila tako žestoko krvava, da su do nogu potučeni i potpuno razbijeni Turci u panici pobegli nazad u Beograd.
Da li je Damad Ali-paša u toku bitke poginuo, ili je izvršio samoubistvo zbog izgubljene časti – nije baš poznato, tek, eto, Eugen Savojski je zabeležio ozbiljnu pobedu, Turska više nikad neće pretiti Austriji, a paša... je sahranjen na Kalemegdanu.
Što li ga čuvamo tu...?
U svakom slučaju i za ove likove vezana je jedna od (urbanih) legendi...
Za tu priču moramo da se vratimo u 5. avgust 1716. kada se odigrala ta najveća bitka kod Petrovaradina. Turska vojska od 200 hiljada vojnika, predovđena Damad Ali-pašom, imala je zadatak da osvoji Petrovaradin i krene dalje ka severu i zapadu. Garnizon u tvrđavi je brojao oko 8.000 vojnika, a u vojnom logoru kod današnjeg Futoga bilo je stacionirano 70 hiljada vojnika, pod komandom Eugena Savojskog.
Prema legendi, uoči bitke princ Eugen je usnio san u kome mu se ukazala Bogorodica, sa predskazanjem da će iz bitke izaći kao pobednik. Kada se tog avgustovskog jutra probudio, Eugen je imao šta da vidi – pao je sneg. Turskoj vojsci nije prijalo hladno vreme pa im je to bila dodatna otežavajuća okolnost, a zanimljivo je da je baš 5. avgust dan Snežne gospe – jedini zimski svetac u letnjem periodu. U znak zahvalnosti na mestu izvojevane pobede petrovaradinski fratri izgradili su crkvu posvećenu Snežnoj Gospi – takozvana crkva na Tekijama, koja je i danas mesto okupljanja hrišćanskih vernika i to svih veroispovesti, kao što su to bili i branioci u ono doba.
Legenda dalje tvrdi da je Damad Ali-paša u toku bitke izdao naredbu da se ratna blagajna i opljačkane dragocenosti natovarene u kočijama probiju uz Dunav ka Beogradu. Ali, na početku puta kroz močvaru kočije su iščezle u živom blatu!
Eugen Savojski je nakon bitke organizovao potragu za blagom, što se tragično završilo pogibijom nekoliko vojnika. Nakon toga potraga je obustavljena, a tursko blago je proglašeno za ukleto.
Prema drugoj verziji, Eugen Savojski je sa užim krugom oficira i vojnika podelio blago, čime su izigrali ne samo ostatak vojske, već i samog cara Karla VI lukavom pričom o živom blatu.
Kako god bilo, pošto se Austrija proširila na jug, ova konkretna tvrđava je prilično izgubila na značaju, ali su oni ipak nastavili da je uvećavaju i ojačavaju, za svaki slučaj... mada se, na sreću, Turci nikad ne vratiše ponovo tu.
"Osmanske jedinice koje su se nalazile u logoru počele su da beže. Veliki vezir je uzjahao svog konja, izvukao sablju i održao govor vojnicima da se hrabro bore. Prizvavši moć Muhameda pojurio je u bitku i, pokušavajući da spreči povlačenje vojske, bio pogođen u glavu kuršumom koji je doleteo sa austrijske strane. „Kada je posle ovog strašnog događaja na njegovom lepom i razvijenom konju počela da pada glava, prišlo mu je nekoliko hrabrih i odvažnih iz njegove pratnje. (…) Preneli su ga na jedna bojna kola koja su se nalazila u blizini pomenutog mesta. Kada su se karlovačkim putem uputili nazad ka Beogradu, koliko mi je poznato, ispustio je dušu. (…) U tom momentu su se uz barjak zajedno vratili deferdar Mehmed-efendi (…) reisulkutab Elhadž Mustafa-efendi (…) ja ponizni rob, pet do deset zaima, spahijski aga i nekoliko divanskih dostojanstvenika”, zapisao je Rašid."