Dakle, kako bi odobrovoljili tu šačicu od oko četrdesetak nezadovoljnih putnika, vodiči su dobili instrukciju da nas povedu da posetimo jedno naročito mesto, za koje ja mogu samo da pretpostavim da ga je agencija tog momenta izguglala kao mogućnost, jer mi je inače neshvatljivo da ranije nije bilo u programu, kad već beše tako blizu ovoga što jeste...
Elem, imajući u vidu da se putešestvije dešava krajem meseca juna, je li tako, i da je to baš nekako onaj period kad cveta ta famozna, je li tako, lavanda, mi ćemo, eto, dobiti jedinstvenu priliku da na 10ak minuta privirimo blizu jednog manastira, takoreći opatije, koja se zove Abbaye Notre-Dame de Sénanque. Ne možemo ući, jer nismo najavljeni, ali možemo prići, jer tuda prolazi javni put.
Uh, kakav je to uvod?! K’o da smo privilegovani time da budemo nekakvi lopovi... Još ako negde piše: No trespassing...
Pa, ne piše, ali piše da je zabranjeno brati lavandu.
Ja taman pomislih: pa ko bi je brao? Kad ono...
s kim se ja vozim po svetu... Sva sreća, oko imanja je ograda, znaju oni s kim imaju posla...
Ove su fotke snimane sa rukama provučenim s' one strane žice... I kropovane, naravno
Ok, stadosmo mi tu na 10 minuta, fotkali tu famoznu, je li tako... u toj famoznoj opatiji, je li tako...
... koja je valjda najslikaniji objekat u poljima lavande ikad. Igde. A nije nam bila u programu...?
Eto. Ova opatija je mesto koje se i danas bavi preradom lavande, tj. ekstrakcijom ulja i spravljanjem najrazličitijih varijanti proizvoda od lavande, uključujući i neke keksiće
, jedno je od tih čarobnih mesta u Provansi koje definitivno treba obići.
Uz najavljenu posetu. I videti fabriku, i sve te njihove raznorazne proizvode, i videti polja izbliza...
Ja lično za svoje polje lavande ne bih izabrala dno dolinice između dva šumovita brežuljka, zbog viška vlage i manjka sunca, ali ’ajde.
Rade tako već nekoliko vekova, svakako o temi znaju nemerljivo više nego ja...