Put do skijališta obavezno obuhvata svraćanje u grad Albertville, poznat po Zimskoj olimpijadi 1992. godine, radi kupovine hrane. Odvedu vas u jedan ogroman šoping centar, na žalost otprilike dvadesetog sata putovanja, kada poprilično umorni treba da se snabdete svime što vam je potrebno u narednih sedam dana. Pauza traje od 1,5 do 3 sata, kako kad, što je uvek nedovoljno, jer samoposluga je veličine otprilike 5 naših Tempa i treba vam minimum dva sata da je obiđete i valjano izaberete šta ćete kupiti. Imaju svakojake đakonije, sira, pašteta, pršuta, slatkiša, ma svega, a što je najvažnije gotovih jela koja su predivna, neuporediva sa našim, a spremaju se mahom u mikrotalasnim rernama koje svaki apartman ima. Mogu reći da uz potpuna preterivanja i luksuziranja mi obično ostavimo oko 100 evra na hranu za nas dvoje za nedelju dana, a tu podrazumevam i bezbroj vrsta sira, gotovih jela, vina, mleka, sokova, voća...
Nikako nemojte napraviti grešku kao mi prvi put, kada smo se kao stideli od drugih putnika u busu da kupimo vodu, toalet papir, mleko pa smo nadrljali jer je u ski centrima to sve mnogo, ali baš mnogo skuplje. Treba kupiti apsolutno sve, i u narednih 7 dana treba vam samo hleb , baget naravno!
U samom Albertvillu postoje i druge radnje, koje su skupe, ali često imaju akcije, na primer džinovski Intersport, uvek se može naći nešto, ali obično nema vremena za sve, kafu, doručak, wc, kupovinu...