Poslednjih nekoliko godina umesto prvomajskog uranka i roštiljanja na otvorenom odlazim na putovanje u neki od evropskih gradova. Nakon niza peripetija ove godine izbor je pao na Pariz. Od par prijatelja sam pre puta čuo da kome se dopao Rim, a mene je oduševio, neće mu se dopasti i Pariz pa sam rešio da to proverim. Putovanje je turistički aranžman u okviru koga se obilazi Salcburg (sa noćenjem) i Minhen, ali to ću opisati u posebnim temama, a ovde samo o Parizu i to dok su mi utisci još uvek sveži i informacije u glavi.
U Pariz stižemo rano ujutru, pre 8h, i grad je još uvek uspavan. Saobraćajne gužve nema, vikend je posle praznika. Pre smeštaja u hotel odlazimo na panoramsko razgledanje grada. U tom trenutku mislim da ću se svim ovim lokacijama vratiti ponovo i na miru slikati, ali sada vidim koliko je ovo bio dobar potez agencije.
Prva pauza nam je u
Luksemburškom parku. Ovaj park nalazi se praktično u centru grada i prostire na oko 25 ha. Vrtovi u francuskom stilu (pravilne geometrijske forme, strogo kresanje i uređenje krošnji, pravolinijske staze) okružuju Luksemburšku palatu. U parku se nalazi veliki broj fontana i figura, a i ako je rano u parku ima ljudi koji džogiraju ili vežbaju jogu. Izgradnju palate je naredila Marija de Mediči po uzoru na palatu Pitti u Firenci u kojoj je odrasla. Ubrzo po završetku palate Luj XIII je majku proterao iz Pariza. Tokom revolucije palata je oduzeta kruni i pretvorena u zatvor, a danas se u njoj nalazi Senat. Poseta palati nije moguća, a ulaz u park je slobodan (inače parkovi su ograđeni i zaključavaju se noću). Park je dobio ime Luksemburški jer je izgrađen na posedu Vojvode od Luksemburga.
Nastavamo vožnju ulicama Pariza i prolazimo pored
muzeja Orsej. Zgrada u kojoj je smešten muzej izgrađena je 1900, povodom Pariske izložbe, kao železnička stanica i bila je u upotrebi do 1939, kad je zatvorena i uglavnom zapuštena, osim kada je 1962. upotrebljena kao lokacija za snimanje filma Proces Orsona Velsa. Kasnije je korišćena kao pozorište i prostor za aukcije, a tokom sedamdesetih razmatralo se njeno uništenje. Godine 1977. gradska vlada je odlučila da sačuva impozantnu građevinu tako što će je pretvoriti u muzej. U muzeju se danas nalazi mnoštvo umetničkih formi u periodu od 1848. do 1914, a najznačajnija su dela Monea, Manea, Renoara, Van Goga, Matisa, Tuluza Lotreka... Iako do otvaranja muzeja ima još 1 sat red za ulaznice je već formiran. Iako sam naivno mislio da ću stići da posetim i ovaj muzej prilikom ove posete Parizu samo par fotografija fasada.
Sledeća pauza da čujemo novu priču i slikamo se je kod
Doma Invalida. ”Invalidi” za koje je izgrađen ovaj impozantni Dom bili su ranjeni vojnici iz ratova sa kraja XVII veka. Luj XIV je podigao ovu građevinu u periodu od 1671. do 1678, u kojoj su i dalje smešteni stari vojnici, iako ih je tek desetak u poređenju sa 6.000 onih koji su se prvi uselili ovde. Oni dele dom s najvećim vojnikom Francuske, Napoleonom Bonapartom, čije telo počiva u kripti smeštenoj tačno ispod pozlaćene kupole Crkve svetog Luja. Napoleonovo telo je ovde preneto 1840, 19 godina nakon što je umro. On počiva u čauri od šest kovčega, smeštenoj skoro ”na obali Sene”, što je bila njegova lična želja. U ostalim zdanjima smeštene su vojne kancelarije, Muzej vojske i manji vojni muzeji.
Sa ovog mesta već vidimo najprepoznatljiviji spomenik Pariza i krećemo ka njemu. Godine 1889, povodom 3.svetskog sajma u čast 100-godišnjice francuske revolucije, inženjer i industrijalac Gustav Ajfel je za 2 godine, 2 meseca i 23 dana, uz pomoć 3000 radnika sastavio 15.000 metalnih delova i tako napravio najvišu montažni građevinu sveta od 3 sprata i 300 metara visine. Titulu najviše građevine sveta Ajfelova kula je izgubila tek 1931 kada je u Njujorku napravljen Empire State Building. Ajfelova kula je podignuta kao reklamni eksponat i trebalo je da postoji tek 20 godina, ali je sa nastankom telegrafa, radia i televizije kao kula idealna za antene opstala do danas. Uprkos svom elegantnom izgledu, kula teži 10.100 tona, a konstrukcija je tako dobro izvedena da se kula nikada ne povija više od 7 cm po jakom vetru. Kula se farba svake 7 godine i menja joj se boja, a sada je smeđa. Inače Ajfel je imao projektni biro koji je gradio čelične mostove i neki od mostova u Beču, Budimpešti ali i Zrenjaninu su njegovo delo.
Meni je lično kula impresivnija kada se gleda izdaleka ili noću, fascinatno mi je inženjersko umeće da se napravi tako precizni proračuni u vreme bez računara i njena izgradnja.
Ovako izgleda red za karte sa prvog nivoa.
Na tom nivou se nalazi restoran, suvernirnica, toaleti, bioskopska sala u kojima su besplatne projekcije tematskih filmova o izgradnji kule. Deo poda je neka vrsta stakla, a sada se smejem kada gledam sliku kako iskusno stojim na spojevima a izigravam „hrabro srce“.
Kako je bila magla penjem se samo do drugog nivoa. Odatle se pruža lep pogled na grad i zista mi je krivo što je bilo oblačno. Inače kupovina karata je prava noćna mora, možete stepenicama do 1 ili drugog nivoa, liftom do oba nivoa ili kombinacija, a do trećeg nivoa isključivo liftom. Sve ima svoju cenu.
Pogled na trg TrokaderoPogled na Marsova poljaPogled na stari grad i Dom InvalidaPogled na SenuLift koji vas vozi izgleda otprilike ovako, a kada sam video čikicu koji sedi na kabini zamalo nisam počeo da vičem u pomoć. Ovo je naravno figura. A originalna komandna soba izgleda ovako.
Sledeću pazu pravili smo na trgu
Trokadero i palate Šajo. Šajo je bio zasebno selo do 19. veka kada ga je “progutao” rastući grad. Centralni deo kvarta čini veličanstvena palata koja stoji na vrhu istoimenog brda, sa širokim krilima od belog kamena koja obuhvataju vrt Trokadero, i čije terase gledaju pravo na Senu, sve do Ajfelove kule. U palati se danas nalaze brojni muzeji, jedan od njih i muzej pomorstva koji mi je pre puta bio interesantan. Pošto su Francuske arhitekte bile opsednute simetrijom iako deluje da sam duplirao sliku ovo su dva krila palate, odnosno dva muzeja danas.
* Jedna mala digresija – kao i drugim velikim gradovima i u Parizu postoji muzejska propusnica koja važi 2 spojena dana i košta 42e i omogućava ulazak u preko 60 muzeja. Moj plan pre polaska je bio da sa tom propusnicom obiđem muzeje koje navodim (Orsej, vojni muzej u Domu Invalida, muzej pomorstva, Luvr, Trijumfalnu kapiju, Notr Dam, Svetu kapelu...). Ali nisam imao dva spojena dana tako da je to otpalo. Zato posle najave nekog muzeja nema slika, ali pišem iz beleški koje sam pravio pre puta pa neko može da iskoristi i mene počasti nekom slikom *Iza palate je trg Trokadero, izgrađen 1858. i prvobitno nazvan Trg kralja Rima, po tituli Napoleonovog sina. U centru trga je statua heroja iz prvog svetskog rata, maršala Ferdinanda Foša na konju. Padom carstva, propali su i Napoleonovi planovi za raskošnu palatu na brdu Šajo koju je namenio svom sinu, a lokacija je kasnije iskorišćena za prvobitnu palatu Trokadero, koja je izgrađena za svetsku izložbu 1878. Nju je zamenila današnja neoklasicistička zgrada, namenjena izložbi 1937. godine.
Ipak na trg Trokadero mnogi dolaze jer se sa njega pruža lep pogled na Ajfelovu kulu.
Nastavljamo vožnju do
Trijumfalne kapije, ali o njoj nešto u sledećim postovima.
Prolazimo i pored zgrade
Francuske opere koja je sagrađena 1860. god. Usklađujući različite stilove i materijale stvoren je novi stil - Napoelon III. Mnogi je smatraju najraskošnijom i najoriginalnijom građevinom 19. veka.
Autobus ulazi i u dvorište
Luvra, samo da se uverimo kolika je gužva.
Posle 30 sati u autobusu stižemo i do hotela. Nalazi se u predrađu Banjole pored metro stanice. Kvart je uglavnom naseljen doseljenicima. Pored hotela je mali tržni centar sa par restorana, pekarom, supermarketom i buticima.
Posle kratkog odmora krećemo metroom do
Monmartra – stecišta boema i umetnika. Ovaj kvart je najvernije sačuvao izgled starog Pariza sa krivudavim ulicama i starim kućama. U drugoj polovini 20. Veka bio je centar boemskog i umetničkog životam a dobrim delom je to i danas. Njegove kafane, ulice, barove, zabavna pozorišta obeležili su slikari Tuluz Lotrek, Renoar, Bonar... Sve vreme prati nas jaka kiša, ali sada smo stigli u Pariz i niko iz grupe ne odustaje.
Dolazimo i do crkve
Svetog Srca - Sacre Coeur. Jedan od najviše fotografisanih prizora grada, veličanstveni beli obrisi crkve nad Parizom s njegove najviše tačke. Bazilika je sagrađena u spomen na 58.000 francuskih vojnika ubijenih u Francusko-pruskom ratu (1870 - 1871). Njena izgradnja trajala je 46 godina, konačno je završena 1923, a potrošeno je 40 miliona franaka (6 miliona evra). Sveštenici se i dalje ovde mole za duše palih ratnika 24 sata dnevno. Iako je unutrašnjost ove crkve manje upečatljiva nego mnogih drugih pariskih crkava, ljudi se ovde skupljaju zbog prostranih vidika. Svetlucavi mozaik vizantijskog tipa s prikazom Hristovog lika ukrašava svod ispred glavnog oltara. Mozaik predstavlja privrženost Francuske Svetom srcu. Impozantan je i zvonik, a moguće je popeti se na njega.
Nedaleko od Bazilike nalazi se
trg Tertr, centralni trg Monmartra. Tu se u svako doba dana mogu sresti umetnici koji će vam napraviti portret ili karikaturu ili slikati pejzaže Pariza dok čekaju mušterije. Na trgu je i veliki broj bistroa i suvernirnica, a čak i po pljusku puno je turista ali i lokalaca koji obožavaju ovaj kvart. Atmosferi nije odolela ni naša grupa pa smo u jednom od bistroa večerali i popili piće.
Već je kasno i umorni smo, ali vredi prošetati krivudavim uličicama.
Jesti li gledali film Čudesna sudbina Amelije Pulen, radnja se događa u ovom kafićuStižemo i do najpoznatijeg mlina na svetu.
Vreme je za kraj prvog dana
(inače ovaj kraj poznat je i brojnim seks šopovima u kojima smo izgubili deo grupe i muzeju erotike, ali ovo je pristojan forum). U hotel smo se vratili oko 23.30, tržni centar i sve radje u okoline su se zatvorile. Nisam kupio ni vodu ni sok, a tek o suvenirima i poklonima da ne govorim.