Nakon duzeg vremena i malog kasnjenja od bezmalo godinu dana evo i ja se resih da obavim svoju kampersku duznost.
Napisacu koju rec i postaviti po koju fotku o kampu u Pefkariju, te cu vam istim pokusati da docaram ambijent samog kampa, kako biste imali bolju sliku o svemu sto vas dole ceka. A ceka vas samo lepo i pozitivno, mozete mi verovati na rec.
Ovo moje pisanje cu posvetiti nasoj maloj kamperskoj trupi, dragim ljudima, mojim prijateljima, zahvaljujuci kojima sam proveo najlepse trenutke leta u nekoliko sezona na nasem zelenom ostrvu.
Bas su neki od njih i presudno uticali da dodje do ovog pisanja tako sto su mi nekih ranijih godina mnogo pomogli da svoju lepsu polovinu privolim ovom nacinu zivota.
Posto moja gospodja nikada nije ni krocila u bilo koji kamp pre nego li je mene upoznala, imala je kao i dobar deo zenske populacije velikih predrasuda.
E tada su u pomoc priskocili ostrvski kamperi i licno je na zajednickim druzenjima u kampu uverili da je to ono sto nam treba. Sada je moja draga jedan od najvecih pobornika ovog sporta, siri ovu nasu pricu i propagira nekim buducim kamperima lepotu zivota pod otvorenim nebom.
Svoje bojazni i strahove je pretvorila u prednosti i vrline pa sada zajedno uzivamo u ovoj prici. A sve zahvaljujuci zelenom ostrvu koje nas je i "upoznalo" sa najboljom ekipom na svetu.
Pripreme za ovo leto smo poceli odmah po zavrsetku prethodne sezone. Nabavka opreme je isla lagano,sator kao osnovno sredstvo za kampovanje je stigao jos u oktobru i sve je mirisalo na jedno nezaboravno iskustvo. Pocetak jula je dosao, nase vreme kada odlazimo na jug, ta tradicija se ne menja vec vise od jedne decenije.
Pakovali smo stvari do poslepodnevnih casova kada smo i poslednje sitnice nagurali u gepek, sto regularni, sto krovni. Kada sam pogledao auto pomalo sam bio u strahu hoce li nas vec vremesni mezimac uspeti da odoli i ovom iskusenju ??
Do sada nas je verno sluzio, racunam nece nas Peugeot ni sada izdati. Tako je i bilo. Vec nakon predjenih pedesetak km jasno je bilo kao dan da i njemu odgovara ostrvska klima te da se uzeleo parkinga ispod nekog smoljavog bora i blizine ostrvskih plaza.
U polasku smo kasnili nekih 3 sata od predvidjenog vremena usled nekih zenskih kozmetickih potreba moje gospdje.
To se ispostavilo kao pun pogodak posto je nasa parcela bas to jutro ispraznjena.
Pored nase, jos neke su oslobodjene, tako da smo imali komoditet koliko god nam je volja, bar dok ne stigne ostatak nase mnogobrojne ekipe.
Mi smo se, razume se, kao i svaki uredan Srbin rasirili na nekoliko mesta kako bismo sacuvali ista za nase ljude.To u kampu nije dozvoljeno, ali ajde, malo su nam gledali kroz prste. Ipak smo mi tu redovni godinama, da ne kazem vekovima.
Inace smo stigli kao prva posada ispred nase trupe, sto posebno na debiju nije za preporuku. Prvo nepisano pravilo kampovanja kaze : najgore je onima koji prvi stizu i onima sto poslednji odlaze iz kampa.
Moraju sami, bez icije pomoci, da se raspakuju i pakuju, bez igde ikog svog. Mada smo u kampu svi "nasi", nije lose imati nekoga iz tima ko ce vas docekati. Stigli smo oko 10.30 h i prva slika koja vraca u zivot je ova (pritom ne racunam one slike sa trajekta, kada nakon godinu dana u daljini ugledamo ostrvo)
Ovo je pogled ka samom Pefkariju... neke ce posebno obradovati...
Pogled sa istog mesta, samo pravac ka magistrali :
Pogled na ulaz kampa iznutra i docek nekih novih kampera :
I kako red nalaze, da se upoznamo sa vlasnikom kampa - Jorgosom, inace jos jednim srpskim zetom sa ostrva, našim velikim prijateljem i domaćinom :