Putovanja u srcu

Mesto gde razmenjuju informacije oni kojima su putovanja u srcu
Danas je Četvrtak, 28 Mart 2024, 15:42

Sva vremena su u UTC + 1 sat




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 63 Posta ]  Idi na stranicu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeća
Autor Poruka
PostPoslato: Petak, 11 Decembar 2015, 16:48 
Nije prisutan
Početnik
Početnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Sreda, 04 Novembar 2015, 11:20
Postovi: 63
Lokacija: selo kraj Novog Sada
Pol: Bata
G-586086 је ваш Google верификациони кôд.


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Sreda, 16 Decembar 2015, 23:21 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Subota, 22 Novembar 2014, 16:18
Postovi: 3365
Lokacija: Zemun
Pol: Seka
Kad prevrtim film, pitam se šta li će sve naša deca i unuci, ili vi naši "mladunci" doživeti u našim godinama ?! :doh:

Ja se sećam da su mi roditelji pričali da su u , na primer, Ritopek ili Batajnicu putovali kolima sa upregnutim konjima... :kolo:

Moj prvi računar na kom sam radila zauzimao je oko 200 kvadratnih metara i imao je manje od 1 MB... :techie-typing:

TV je imao samo jedan program.. :shock:

_________________
:happy-cheerleadersmileygirl:


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Sreda, 16 Decembar 2015, 23:32 
Prisutan
Pomoćko
Pomoćko
Korisnikov avatar

Pridružio se: Sreda, 20 Avgust 2014, 22:28
Postovi: 19550
Lokacija: Ministarstvo za odnose sa javnoscu RP
Pol: Seka
A meni je tata pricao da je Slavija, na kojoj sam ja odrasla, u doba kada je on bio dete, bila jedna mocvara...i da je, kroz metalnu ogradu Starog dvora gledao princeve dinastije Karadjordevic kako se igraju...

_________________
svuda podji, na tasos dodji!

SlikaSlika SlikaSlikaSlikaSlika


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Četvrtak, 17 Decembar 2015, 01:41 
Nije prisutan
Početnik
Početnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Sreda, 04 Novembar 2015, 11:20
Postovi: 63
Lokacija: selo kraj Novog Sada
Pol: Bata
dujaspasa je napisao:

Moj prvi računar na kom sam radila zauzimao je oko 200 kvadratnih metara i imao je manje od 1 MB... :techie-typing:

TV je imao samo jedan program.. :shock:

Moj prvi ozbiljan na kome sam radio tokom studija je bio na bušene kartice. A tv sa obaveznim stabilizatorom napona. A kada se pojavio Uhf/Vhf adapter za prvi/drugi program penjali smo se da postavimo drugu Vhf antenu...još malo levo, vrati, ima snega...ne diraj ništa i zategni šrafove.


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Petak, 18 Decembar 2015, 22:13 
Nije prisutan
Početnik
Početnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Sreda, 04 Novembar 2015, 11:20
Postovi: 63
Lokacija: selo kraj Novog Sada
Pol: Bata
Slika
Ovako smo se javljali preko razglednica.


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Nedelja, 20 Decembar 2015, 11:16 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Subota, 22 Novembar 2014, 16:18
Postovi: 3365
Lokacija: Zemun
Pol: Seka
Evo jednog kratkog sećanja na našeg prvog putovanja po Evropi. Naravno išli smo vozom. Kupili smo kartu koja je imala popust uz uslov, da gde god da idemo ne smemo koristiti isti put. Odredili smo da idemo u Italiju, Švajcarsku, Francusku, Belgiju, Dansku ,Holandiju i da zatvorimo krug preko Z. Nemačke i Austrije. Malo smo se vozili kušet kolima, a po negde spavali u nekom mestu po nekoliko dana. Na putu smo bili mesec dana.

To je bilo vreme "čistunstva", Prvog i Drugog kanala na TV-u, fiksnog telefona, partizanskih filmova, a kompjuter na kome sam radila u jednoj firmi u Beogradu zauzimao je jednu veliku sobu!

Evo ovako je to bilo...

Mama i tata su 60 - tih bili u Skandinaviji. Tata je bio šest meseci na specijalizaciji, a naravno, mamu je poveo sa sobom. Kao, doći će ih jeftinije!? Nas decu su čuvale tetke.
E, kad je došlo na red da muž i ja proputujemo Evropu, dali su nam puno korisnih saveta. Izmedju ostalog, rekli su nam gde obavezno treba otsesti u Kopenhagenu. To je bio, po njihovim rečima, skroman mali hotel Zleep, u ulici Helgolandsgade. Oni su tamo odsedali.
Poslušali smo i otišli. Sve smo nosili u dva ranca. U jednom kobasice, slaninica i konzerve, a u drugom odeća. I tako, država po država, grad po grad, stigosmo u Kopenhagen. Kad smo se pojavili u hotelu, koji je bio blizu železničke stanice, recepcionar nas je pitao koliko ostajemo. Rekli smo mu, nedelju dana. On se veoma začudio! U tom trenutku spazila sam cenovnik! Na 1 sat..., na 2 sata...! Otišli smo u našu sobu sa komentarom "kakvi li su tek drugi hoteli, kad su nam mama i tata ovaj preporučili"?
Uveče smo tek imali šta da vidimo. Kilometrima duga ulica bila je prepuna radnji u kojima se prodavala porno oprema, cela ponuda lepo izložena u izozima. Tu su barovi , strptiz klubovi i sale sa live-show predstavama. Sve to naizmenično sa pekarama, piljarnicama, apotekama... Majke su šetale decu, radnici su se vraćali kućama i kupili usput po nešto, bake u deke su polako šetali kučiće, a nas dvoje smo stajali bez reči otvorenih usta.
Napominjem, da smo posle toga išli u Amsterdam, Hamburg ....gde smo videli još po nešto te vrste. Ali ono u Kopenhagenu nam je bilo prvo iskustvo. Pariz i Pigal su za njih "mala beba".
Izmedju duplih prozorskih okana, "na hladno" smo izvadili našu hranu iz ranca. Seckali kobasicu i paradajz sa direktnim pogledom na jedan sex-shop!

Naravno, na putu nam je prioritet bio obilazak znamenitosti, poseta muzeima, arhitektura i prirodne lepote. Sve nam je ostalo u divnom sećanju, ali, priznajte, ovaj dogadjaj je bio stvarno neobičan i neuporediv sa današnjim danima kad sve to gledamo svuda oko nas svakodnevno, i nama je to prirodno,kao i onim mamama što su šetale decu u Kopenhagenu.
Možete misliti koliko mi je sad żao što sa tog celog puta inamo samo nekoliko crno-belih fotografija i nekoliko filmova napravljenih Kodakovom, u ono vreme, prvoklasnom kamerom.
Mislili smo da od filma napravljenog tom kamerom ne postoji ništa bolje! Lepo uključiš projektor i pustiš film u svojoj kući!

_________________
:happy-cheerleadersmileygirl:


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Nedelja, 28 Februar 2016, 15:36 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Subota, 22 Novembar 2014, 16:18
Postovi: 3365
Lokacija: Zemun
Pol: Seka
Poslednji put, kad smo bili u Londonu, putovali smo avionom, odseli u omanjem hotelu, posetili važnije muzeje, prošetali gradom i jeli brzu hranu. I provod nam je ličio na "brzu hranu"...

A evo kako je to nekad bilo.

Polovinom juna, taman sam maturirala, mama i tata r@eše da me pošalju u London na usavršavanje jezika preko razmene studenata. Trebalo je da ostanem mesec dana, a da zatim ta studentkinja podje samnom mesec dana u Petrovac na moru. Za mene je to bila naučna fantastika, obzirom da nikad pre toga nisam putovala nigde sama, a i nikad nisam prešla granicu!

Zapakovali su mi stvari u srednji kartonski kofer oko koga su, za svaki slučaj, obmotali kanap. U omanju torbu su mi stavili pohovano pile, veknu hleba i opletenu flašu (zeleno-bele boje, od debelog najlon konca, koju sam u smogodišnjoj školi napravila na času domaćinstva ) sa vodom. Smestili su me u voz, druga klasa. Sedišta tesna i flekava. Kroz prozor se jedva nazire krajolik jer stakla nisu verovatno nikad ni oprana. Kako je voz krenuo počeli su da se razmotavaju paketi sa hranom i da se svi medjusobno nude! Svi su sa svima pričali u glas. Ja sam štedela hranu jer sam znala da me čeka dug put!
Na italijanskoj granici sam morala da presedam. Mislila sam da ne postoji ništa tako lepo kao taj novi kupe. Sedišta od somota, a kod glave belo platno! Prozor se normalno otvarao i stakla bila oprana! Medjutim, niko ništa ne jede niti priča. Svi, kao, nešto čitaju.

Ukupno sam putovala dva dana do La Manša.
Svi smo izašli iz voza i ukrcali se na trajekt. E, tu sam ogladnila! Sve što su mi spakovali sam pojela! Rešim da kupim sendvič. Na moje veliko iznenadjenje dobila sam dva tanka trouglasta parčeta hleba i izmedju list zelene salate i još tanje šunke, tj za mene dva zalogaja! A skupooo...

U Londonu me je sačekala mama od te studentkinje. O, da znate kako je sve drugačije mirisalo! Sve je bilo čisto, oprano nečim mirišljavim... Metroom smo otišli do Cockfostersa, predgradja na severu Londona, blizu Oksforda. Kuće u ulici su bile sve iste. Ispred kuće mali travnjak ogradjen ogradom od kovanog gvoždja. Kuća velika, na sprat. Iza kuće ogromna bašta, 90% travnjak besprekorno negovan, a okolo lepo cveće.

Na moje veliko iznenadjenje studentkinja me je čekala nedelju dana (trebala sam ranije da dodjem) i onda je otišla u Švajcarsku da radi kao konobarica u nekom hotelu! Ostala sam sa njenom mamom, koja je tada imala 39 godina! Mislila sam da ne postoji niko stariji od te osobe! Ali ispostavilo se da je bilo zabavno, interesantno, poučno i veselo...

Zvala se Ajrini (Irena) i bila je profesor književnosti na Oksfordu.

Engleski jezik sam natucala. Odmah sam to pokazala. Išlo mi se WC ali nikako nisam mogla da se setim kako se kaže! Preslišavam se naglas i kažem "Bože, kako se kaže : klozet?". Ona me na to odvede u moju buduću sobu i otvori mi plakar (closet) !

Šta sam sve videla za mesec dana samo možete da pogadjate...

Ajrini mi je svakog dana pravila plan obilaska tako da sam zaista videla mnogo toga. Bila sam u bukvalno svim muzejima i galerijama , prošetala ulicama i parkovima, obišla radnje (čak sam i ponešto mogla da kupim). Sve mi je u početku bilo neobično. Na primer, ljudi u metrou su svi ćutali i pravili se da čitaju novine, u autobus (crveni na sprat) si mogao da udješ samo ako ima mesta za sedenje, na početku pretstava u pozorištu puštali su himnu "God save the King"...
Ujutru bi mi moja domaćica dala džeparac i sendviče koje bih ja pojela kad i svi u Londonu, izmedju 13 i 14 na travi u nekom parku (ako ne pada kiša). Ja sam nosila prsluk (od stare vunice raznih boja na štrafte), a oni bi se skidali da se sunčaju. Bilo je tu i ligeštula i klupa, a često je svirao neki "paradni" orkestar, studenti su trenirali veslanje i obavezno je poneko držao govor na ulazu u Hajd park.

Ajrini me je najmanje dva puta nedeljno vodila da gledamo neku pozorišnu predstavu, balet ili operu, išle smo u opservatoriju, pa ili u neki restoran na večeru ili kod njenih prijatelja. Svi su se trudili da me ugoste. Pekar u susedstvu pitao je Ajrini da li to ona ima puno gostiju? A ona je kupovala hleb samo za mene.

Uskoro sam počela da mislim i sanjam na engleskom! Jednostavno je nešto "kvrcnulo" i sve reči su bile tu!

Posle mesec dana, ona se spakovala u dva ogromna kofera i mi smo krenule za Jugoslaviju. Prvo smo otišle na nedelju dana u Pariz. Obišle smo Luvr i muzej impresionista, Versaj i naravno sve radnje (bar se meni tako činilo). Sad mi je tek jasno koliko smo toga obišle.
Iz Pariza smo na nedelju dana otišle u Ženevu i odsele u hotelu u kom je njena kćerka radila. O, moje sreće! Najzad moje društvo! U hotelu je baš tada bio izbor za Mister univerzum! Bila sam baksuz i dobila sam upalu grla i temperaturu. Ležala sam dan-dva u hotelskoj sobi i room-servis mi je stalno donosio čajeve i hranu. ( Kasnije sam se u društvu hvalila da sam bila na oporavku na Ženevskom jezeru!)

Konačno smo krenule ka Jugoslaviji. Na italijanskoj granici policija je samo nama Jugoslovenima pokupila pasoše. Kad je policajac otvorio naš kupe da bi vratio pasoše, mi smo nešto pričali, svi u glas, na engleskom. Ja sam se odlično uklapala, jer sam prirodna crvenokosa. On je zatvorio vrata i otišao, misleći da tu nema jugoslovena!
Na našoj granici ja, naravno, nisam imala pasoš. Odmah su me izbacili sve sa koferom iz voza. Ajrini je izašla zamnom vukući ona dva njena ogromna kofera! Mene su skroz pretresli (našli su mi čajnik u kom su bile čipkane gaćice za moju sestričinu koja je bila beba). Ja sam mislila da sam težak švercer.
U neko doba, na vespi, došao je italijanski policajac i mahao sa mojim pasošem, a naš voz je odlazio... Nas dve smo se do Rijeke prevezle u ćiri. Za Ajrin je to bila avantura. Drvena sedišta i bubnjara na sredini ( naravno nije založena, jer je bio avgust mesec). Jedan Slovenac je rastezao harmoniku. U Rijeci smo se ukrcale na brod "Proleterka" i polako došle do Dubrovnika gde su nas čekali moji mama i tata.

U Dubrovniku smo ostali samo par dana i zatim smo nas dve otišle u Petrovac na moru. Ostale smo mesec dana. Tog dela se uopšte ne sećam. Kao da nije postojao! Znam samo da je ona bila oduševljena meštanima!

Dok sam živa sećaću se tih divnih dana u Londonu i moje prijateljice Ajrini. Pitam se kako li sad mladi ljudi idu na razmenu studenata i šta oni i kako doživljavaju?

Imam samo nekoliko fotografija sa tog puta koje je napravila Ajrini. Ja nisam imala moj fotoaparat. Jedini fotoaparat u kući je bio tatin Kodak koji je u kožnoj futroli stajao u vitrini!

_________________
:happy-cheerleadersmileygirl:


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Nedelja, 28 Februar 2016, 21:40 
Nije prisutan
Rođen spakovan
Rođen spakovan
Korisnikov avatar

Pridružio se: Subota, 23 Avgust 2014, 22:29
Postovi: 11134
Дујо, да ли си с неким остала у контакту?
Лепа, носталгична прича...

_________________
τα ταξίδια στην καρδιά...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Ponedeljak, 29 Februar 2016, 08:27 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Subota, 22 Novembar 2014, 16:18
Postovi: 3365
Lokacija: Zemun
Pol: Seka
Petronije, ostali smo u kontaktu sa Ajrininom ćerkom koja sad živi u Birmingenu. Razmenjujemo čestitke i poneku sliku preko mailova. Jednom prilikom smo se i videli u Londonu. Ima četvoro dece! Ajrini je rano umrla, tako da sem dopisivanja sa njom nisam ni imala kontakte.

_________________
:happy-cheerleadersmileygirl:


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Ponedeljak, 29 Februar 2016, 19:16 
Nije prisutan
Izviđač
Izviđač

Pridružio se: Petak, 22 Avgust 2014, 23:54
Postovi: 115
Tek sada spazio ovu temu, zanimljiva tema i lepa priča.


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Utorak, 05 Jul 2016, 11:13 
Nije prisutan
Izviđač
Izviđač
Korisnikov avatar

Pridružio se: Subota, 06 Decembar 2014, 10:44
Postovi: 158
Lokacija: Beograd
Pol: Bata
Neka od prvih Svetskih Prvenstava odigrana su u mojoj ulici, krpenjačom. Kpenjača je bila lopta napravljena obično od starih čarapa. Pravila se tako sto bi se u jednu čarapu čvrsto sabilo puno starih čarapa.Veštiji igrači su umeli motanjem vunice ili kanapa da postignu zavidnu okruglinu krpenjače.Kvalitet krpenjače je bio obrnuto proporcionalan strpljenju igrača.Dok je krpenjača dovršavana golovi bi bili napravljeni od nabacanih delova odeće, i školskih torbi igrača.Igralo se do tri gola, šest golova ili do neke granice koju bi na licu mesta izmislio neko od igrača. Igra je trajala koliko je dogovoreno, ili kraće, ili duže ili dok to nebi odredio najgrlatiji igrač. Krpenjača je imala običaj da se raspadne što je obično bio slab razlog za prekid utakmice. Pobednik se nikada nije znao zbog beskonačnih objašnjenja svakog od igrača. Pokupivši stvari igrači bi diskutujući krenuli kućama, a krpenjača bi ostala u "korneru" da čeka lokalne džukce koji će je definitivno razbucati.
P. S. :U prilogu fotografija krpenjače.

Slika


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Četvrtak, 07 Jul 2016, 01:23 
Prisutan
Pomoćko
Pomoćko
Korisnikov avatar

Pridružio se: Sreda, 20 Avgust 2014, 22:28
Postovi: 19550
Lokacija: Ministarstvo za odnose sa javnoscu RP
Pol: Seka
:bravo: :ljubac:

_________________
svuda podji, na tasos dodji!

SlikaSlika SlikaSlikaSlikaSlika


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Četvrtak, 07 Jul 2016, 13:21 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
Hirone, lepa prica, zaista!!!

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Ponedeljak, 09 Januar 2017, 10:58 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Subota, 22 Novembar 2014, 16:18
Postovi: 3365
Lokacija: Zemun
Pol: Seka
Vožnja Dunavom

Evo, Hiron i ja preturamo po uspomenama naših roditelja.
Našli smo fotografiju Hironove prabake iz 1910, na čijoj poledjini piše: "Pred put za Beograd". I setili smo se priče Hironovog oca.

Evo, ovako je to bilo...:

Prabaka Mara je tada imala 23 godine i bila je lepotica i odlična kuvarica. Ona lično je u Donjem Milanovcu vodila nadaleko čuvenu kafanu na keju blizu luke, sa ribljim specijalitetima. Pradeda je trgovao u Istambulu.
U vreme izgradnje prvih železničkih linija na ovim postorima naglo je opao značaj plovidbe kroz Djerdapsku klisuru. Tada su niz Dunav otišli i poslednji "nevrati". To su bili splavovi-brodovi na koje bi stanovnici jednog sela natovarli lokalne proizvode, kožu, vosak, gradju, med, tegleće životinje i ljude i takvim nevratom niz Dunav plovili stotinama kilometara istočno.Tu bi razgradili nevrat, od gradje napravili "saonice" i nosila, oformili karavan i otišli za Stambol.
Naterala sam Hirona da mi skicira kako je to bilo...

Slika

U Stambolu bi prodali sve što su doneli, a zatim nakupovali jeftinu robu koje nije bilo u Srbiji, natovarili na konje i kola i tako se vratili u Srbiju. E, pradeda je bio baš jedan od njih!

Kao što su beogradske gospodje dolazile u Zemun na "nemecke" kolače, tako su porodično, brodom, beogradska gospoda odlazila u Donji Milanovac na riblje specijalitete.
Možete zamisliti koja je to bila avantura! Muškarci u odelima i haf-cilindrom na glavi, a dame u nakićenim dugačkim haljinama i šeširima sa velikim obodom da im lice ne pocrni od sunca!
U prabakinoj kafani se kuvala riblja čorba i spremala razno-razna jela od sveže ulovljene ribe. Ona je bila majstor za paprikaš od jesetre, a kao poseban specijalitet se servirao kavijar od jesetre. Rado je beogradskim damama davala recepte, ali je uvek "zaboravila" da im kaže najvažnije. Zato su dolazili kod nje ponovo, jer je njena čorba bila bolja!

U to vreme je postojala redovna brodska linija Beograd-Prahovo. Kroz Sipski kanal (koji više ne postoji) lokomotiva je čeličnim užadima vukla brod. Sve u svemu, taj put se smatrao avanturom.

Često je prabaka morala poslom do Beograda. Spakovala bi kofer i hranu za put i, priča se, dan ranije sela na molo na kom je pristajao brod, sve onako sa suncobranom u haljini do zemlje, u strahu da brod ne ode bez nje!

Dalje se priče ne sećamo...

Tako je to bilo pre više od sto godina, a sada nema redovne pa ni nikakve brodske linije po Dunavu. A baš bi rado išla brodom do Novog Sada, Smedereva, Djerdapa...pogotovo kad je lepo vreme.

Poslednje čega se sećam je da su moji roditelji krstarili brodom do delte Dunava i ušća u Crno More. Jedino mi je ostala u sećanju priča da su ih pojeli komarci!

_________________
:happy-cheerleadersmileygirl:


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Ponedeljak, 09 Januar 2017, 17:33 
Prisutan
Pomoćko
Pomoćko
Korisnikov avatar

Pridružio se: Sreda, 20 Avgust 2014, 22:28
Postovi: 19550
Lokacija: Ministarstvo za odnose sa javnoscu RP
Pol: Seka
Lepa prica za ovakvo snezno popodne! Bas sam uzivala! Hvala, Dujo i Hirone! :ljubac: :ljubac:
Hiron je bas talentovan crtac! :op-op: :ljubac:

_________________
svuda podji, na tasos dodji!

SlikaSlika SlikaSlikaSlikaSlika


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 63 Posta ]  Idi na stranicu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeća

Sva vremena su u UTC + 1 sat


Ko je prisutan

Korisnici koji su trenutno na forumu: pefkari i 8 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete menjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  

Pokreće ga phpBB® Forum Software © phpBB Group
Putovanja u srcu © 2014-2019.