Evo ovako je to bilo.....
Danas nisam ljubitelj zime
ni sportova na snegu, ali u studentskim danima sam mislila da bez skijanja "živa nisam".
U pauzama izmedju predavanja često smo odlazili u sportsko društvo "Kopaonik" da odigramo partiju domina, mica ili tablića. Na drugoj godini organizovano je skijanje na obroncima Jahorine. Dakle ne na Jahorini već malo pored.
To je bilo moje prvo zimovanje u životu!
Vozom,drugom klasom, smo otputovali do Sarajeva. To je ustvari bio jedan vagon sa drvenim sedištima i mrežama za prtljag. Sećam se da su se svi otimali da leže u njima! Putovalo se dosta dugo jer je voz stajao kod svakog manjeg mesta. Mi smo izlazili da napunimo flaše sa vodom (a flaše su bile opletene plastikom na časovima domaćinstva, ranije, u gimnaziji).
Iz Sarajeva smo, nas dvadesetak, napravili kolonu. Do vrha smo pešačili ceo dan, smenjujući se na čelu kolone, jer je trebalo praviti prtinu kroz sve dublji sneg. Imali smo bateriske lampe, a pred kraj smo se medjusobno vezali kanapima jer je duvao vetar i počeo da pada sneg.
Konačno smo stigli. Nama se činilo da je sve kao u bajci. Bio je to planinski dom od drvene gradje. U prizemlju velika trpezarija sa ogromnim drvenim stolovima i klupama za sedenje, dve bubnjare koje su "buktale" non stop, kuhinja sa dve kuvarice i nabavljačem. Gore nekoliko zajedničkih soba, baška devojke, baška momci (kasnije se to malo pomešalo)! Nema struje, nema vode, nema kupatila. Umesto struje bile su lampe na gas, umesto vode topio se sneg, a kupali smo se na smenu iz nekoliko velikih lavora. Niko se nije ni čudio ni bunio.
Veče smo provodili uz priču i pesmu uz pratnju jedne gitare!
Kuvarice su non-stop kuvale, a mi smo non-stop jeli! Pili smo malinovac i čajeve.
Većina studenata je već išla na skijanje pa su nas oni učili. Skije i cipele su bile u jednoj šupi i uzimao je ko je šta hteo. To su bile drvene skije sa vezovima sačuvaj bože. Tako sam uzela i ja jedne skije (posle se ispostavilo da ih je napala crvotočina) sa vezovima koje sam ručno nameštala k'o neku štipaljku.
Nekako sam se dogegala do neke minijaturne padine, a činilo mi se da od toga veće padine nema! Neki su odmah otišli i skrenuli negde van mog vidokruga, o ostalo je nas par da učimo da skijamo. Bio je tu jedan student iz Pakistana koji nije baš dobro govorio, u to vreme, srpskohrvatski. Ja sam se spustila jednom i naravno na pola puta pala. Vratila sam se nekako nazad, a on me gleda i kaže "Tebi skija kraća" ! Ja se smeškam i mislim se kako ti pakistanci baš ne znaju naš jezik i ponovo se spustim i opet padnem. Pogledam nazad a ono ja nemam na jednoj skiji drvo iza cipele! Te su skije posle krasile zid u trpezariji.
Nikad više mi nije bilo tako lepo kao tada!
Kasnije sam imala Elanove skije i cipele sa vezovima kao kompjuter, a o naočarima da ne govorim! Svake godine je moralo nešto novo da se kupi! Išli smo u najbolje hotele. Ali nikad to više nije bilo TO.