Jedva živ se dovukoh do polazne tačke na Pokljuki. Iako nisam startovao među poslednjima putem su me svi prestigli čak i dete od oko 5 godina sa sve bajsom.
Da mu ga nisam dao po gasu na visoravanskom delu verovatno bi se družio sa gorskom službom spašavanja.
Još jednom se pokazalo da ne treba verovati Slovencima kada je u pitanju ravno, nizbrdica, uspon i sl. termini, kao ni našima koji su u fazonu : Ma, ništa strašno !
Šta bre nije strašno?! Umal dušu ne ispustih !
Taman uhvatim ritam : korak, udah, korak, izdah, kad mi neko od mimoilaznika dobar dan, i ja onda dobar dan i ispadnem iz ritma. 10m dalje opet ista priča. Pošto sigurno ni na kog ne ličim biće da su me ovi Slovenci šetalci pomešali sa nekim. Ili je možda ovde normalno da kada se sa nekim sretneš u šumi , kraj potoka il na proplanku kažeš prosto i jednostavno dobar dan?
Naredni put sam se na reč šetnja čvrsto uhvatio za ključ od kola. Može ali oko Bohinja, pošto je oko jezera sve ravno i tu moja sposobnost za kilometarsko tabananje dolazi do punog izražaja.