Zmaki,

za lepe reči, da znaš da mi znači
Za taj ples, šta da ti kažem, kad sve znaš... Uh, oni pogledi ispod obrva...

Na putovanju... bilo mi je lepo. I bilo mi je teško. Ali teško zaključam u sobu, a osmeh ponesem u grad, i tako...
A napolju, sve i da se trudiš, ne možeš da ostaneš ravnodušan. Ta energija, ta vibracija, ma, sve pršti... Da: boje, mirisi, ukusi... Drago mi je ako sam bar delić uspela da prenesem.
Za onaj kamen... Tu sam i ja zanemela. I naravno da nisam dirala zidove (poštujem istoriju, ne samu zabranu), ali svrbe dlanovi da se bar samo nasloniš...
Dvoranu prestola su pravili 10 godina, ne znam da li je to čak ili samo... Intarzije na plafonu reče čovek da su radili kao Sikstinsku kapelu: skele do vrha, pa majstori rade ležeći na leđima. I kako, u onom mraku gore pod svodom? Pojma nemam.
Onih detalja po zidovima... ima i gipsa preko kamena, pa kad gledaš motiv, a ono 2 ili 3 sloja ornamenata: najniži neki geometrijski splet, preko toga arabeska sa lišćem, cvetnim grančicama i frcoklama, a odozgo kaligrafija... Kako?! Ili one varijante kao stalaktiti...
Zeza Š, kaže, zamisli ovako, rade jedan stub 3 meseca, i dođe mu kalfa: majstore, ja juče malo pogrešio...

A Karmen mi sasvim pasuje i ovde, mada si mrrrvicu poranila, Sevilja će na kraju, kao ušećerena višnjica na cvetiću od šlaga na vrhu torte
Petre,

da znaš da maštam tako i ja... Da samo putujem, i da pišem.. Nego, za to bi prvo trebalo obezbediti finansijsku konstrukciju...
Odoh sad, čeka me jedan (budući) čiz kejk (Vlado,

).
Ako nakon toga ne budem preumorna, počeću Kordobu...
