I opet dakleM… vinariju Mašjareli (Masciarelli) je Đani Mašjareli osnovao 1978. godine u San Martinu (San Martino sulla Marrucina), živopisnom selu u regionu Abruco tj. u jednoj od njegove 4 provincije - Kjeti (Chieti). Prva vina su na tržište izašla 1981. godine.
Vinarija danas zapravo ima 320 hektara vinograda raštrkanih u sve četiri provincije Abruca (Chieti, Pescara, Teramo i L’Aquila), pa su time obuhvatili proizvodnju različitih vrsta grožđa koje imaju blage razlike u sastavu zemljišta, visini i klimatskim uslovima, što im zapravo i daje mogućnost da proizvode svoja specifična vina kako ih je osmislio Đani Mašjareli
Ne dokupljuju grožđe za proizvodnju vina, niti svoje grožđe prodaju drugim vinarijama. Što bi onda značilo da je proizvodnja ograničena rodom, pa time i ekskluzivna, pa time i...
Postoji tu i ona duga priča o pravilima kako se dobijaju neke „markice“ koje označavaju garanciju kvaliteta i geografskog porekla, o pravilima EU da se ne mogu saditi novi vinogradi, tj. koliko je površine država članica imala upisano u kataloge da je pod vinogradima pri ulasku – na toliko mora i da ostane, pa ako hoćeš novi vinograd – moraš da ga kupiš, ako nađeš voljnog prodavca... I tako, svašta nešto...
Uglavnom, firma proizvodi vina, i nešto malo maslinovog ulja sa svojih poseda, a bavi se i tzv „vinskim turizmom“.
E, taj turizam je onaj zanimljivi deo ove dugačke storije.
Kakav bi to princ bio, kad ne bi imao dvor, je l’
Šalim se ja, princ nije imao dvor kad je oženio princezu, ona mu je zapravo pomogla da se posao dovoljno razvije da im to 2004. godine omogući kupovinu i restauraciju jednog pravog dvorca iz 17. veka, Castello di Semivicoli.
Originalno je pripadao baronu Celaya, feudalnoj porodici koja je bila vlasnik ovog dela Abruca, a kasnije je prodat baronu Perticone, ali je vremenom zapusteo.
Uz sam dvorac sagrađena je naravno i crkva, a u nekom momentu su ove zgrade i povezane, tako da je iz glavne spavaće sobe bilo moguće doći na galeriju u samoj crkvi bez izlaženja iz kuće. Em udobnije, em bezbednije
Semivikoli je udaljen od San Martina oko 10 km i nalazi se na brdu, a ovaj dvorac je na vrh tog brda. Stateški dobar položaj za odbranu, a to takođe i sa estetske strane ima svojih prednosti.
Znamo već da su ovim predelima (kao i kroz celu Italiju) duž tih davnih rimskih puteva načičkana utvrđenja, zamkovi, zidine, gradovi i tvrđave... Duž Jadranske obale svrha im je bila i odbrana od gusara, na celom severu Mediterana i svim ostrvima je bilo isto – gradići i sela smešteni po vrškim čukama, luke opasane debelim zidinama.
A ako se pitate zašto su se oni toliko branili od gusara kad su već tako „sirotinja raja“, to je zato što gusari nisu dolazili samo da pljačkaju, već da odvode belo roblje za prodaju na pijacama Bliskog Istoka i severa Afrike.
Afrika je najbogatiji kontinent, tj. najbogatiji sirovinama, a naročito zlatom, srebrom i dragim kamenjem svih fela, pa su bogataši iz tih krajeva rado kupovali „egzotične“ bele robove i robinje.
Tek negde od 16. veka se „pomerio“ centar svetskog bogatstva pa su parajlije živele u Evropi odnosno neki Europejci su skontali kako da zgrnu ozbiljne pare (prvobitna akumulacija kapitala...?), a kupovali su roblje iz Afrike kao jeftinu radnu snagu za kolonije gde nije bilo dovoljno upotrebljivog autohtonog stanovništva za potrebe kakvegod već proizvodnje...
Istorija sveta je jedna vrlo čudna i vrlo ciklično ponavljajuća priča, s malim ili nikakvim varijacijama...
Nazad u Italiju...
Moderna vremena donela su okret za 180 stepeni kad su u pitanju kamene tvrđave i zdanja – umesto da strancima budu pretnja i opomena, sad su ono što putnike privlači i mami...
Danas je Castello di Semivicoli hotel koji prima goste u periodu od 1. marta do 1. novembra (kad smo mi naišli bio je zapravo zatvoren za zimu, ali smo mi kao grupa bili najavljeni za turu sa degustacijom vina, pa su napravili izuzetak zbog toga što smo došli iz Srbije. I to ni manje ni više nego PRVA organizovana turistička grupa iz Srbije...
Hotel ima 11 elegantnih soba i 3 apartmana, od kojih onaj na najvišem spratu ima spektakularan pogled od 360 stepeni i na planinu u zaleđu, i na plavi Jadran na istočnoj strani, i na okolne vinograde i maslinjake.