Jes mi malo zvučalo britanski prepotentno ovakvo razmatranje i selektivan pogled na stvarnost, ali evo kako je o Sardiniji razmišljao pre nego što su ga njegovi pundravci doveli baš tu:
„Sardinija, to jest nedođija. Sardinija, bez istorije, bez porekla, bez naroda, bez ičega. Neka bude Sardinija.
Kažu da ni Rimljani, ni Feničani, ni Grci, ni Arapi nikad nisu osvojili Sardiniju. Ona je van domašaja civilizacije. Kao zemlja Baska. Nema sumnje, danas je italijanska, s njenom železnicom i autobusima. Međutim, i dalje postoji ona neosvojena Sardinija. Praćaka se u mreži ove evropske civilizacije, ali još nije naseljena. A mreža stari i raspada se. Mnoge su se ribe izmigoljile iz mreže stare evropske civilizacije. Poput velikog kita - Rusije. Pa, verovatno, čak i Sardinije. Onda, Sardinija.
Neka bude Sardinija.“
Pošto je došao brodom, sa Sicilije (o kojoj nije imao baš puno lepih reči…), luka u koju je uplovio je baš Kaljari. Evo kako je opisao svoje utiske pri dolasku:
„Kaljari ne liči na druge italijanske gradove. Više podseća na Španiju, ili Jerusalim. Minijaturan je, privlačan, kao isklesan u steni, ponosit, strm, pust, ogoljen, a ipak nalik dragom kamenu ili rozeti od ćilibara, dalek kao da pripada prošlosti, kao grad iz kaluđerskih, ukrašenih molitvenika.
Ima taj zagonetni izgled, kao da se može gledati, ali ne i u njega ući. Podseća na viziju, na uspomenu, na nešto iščezlo. Izgleda nemoguće koračati tim gradom, i ručati i osmehivati se u njemu. A ipak, brod plovi sve bliže i bliže, i pred njim se ipak otvara luka.“
Lorens je putovao Sardinijom 9 dana (duplo duže nego ja?!), i nije se zapravo nigde skrasio na duže vreme. Iako je putovao najjeftinijim transportom i odsedao u jeftinim prenoćištima, ukupan utisak koje je ovo ostrvo na njega ostavilo može se opisati kao Otvorenost, Prostranstvo i Sloboda. Baš isti osećaji zbog kojih je voleo putovanja…
Evo kako je video Sarde, u njihovim specifičnim narodnim nošnjama:
"Kako je muževnost lepa samo ako nađe pravi izraz. I koliko je krajnje smešna u modernoj odeći. Čovek s užasavanjem shvata da je u Evropi soj muškaraca gotovo izumro. Samo hristoliki junaci i ženoljubivi Don Žuani, i fanatični polutani jednakosti. Stari, izdržljivi, nesavladivi muškarac iščezao je. Njegova vatrena jedinstvenost je zgasla. Nije ostalo ništa osim čopora proletarijata i čopora onih polutana, i čežnjive, otrovne, samopožrtvovane kultivisane duše. Zaista odvratno"
A posmatrajući gužvu na jednoj usputnoj železničkoj stanici, beleži da su
"Sardinjani lišeni verovanja da svako treba da bude dobar prema njima, a što je jedno od obeležja savremene epohe. Oni ne očekuju da ljudi prema njima budu dobri: oni to ne žele. Podsećaju me na poludivlje pse koji će te voleti i slušati, ali te neće pustiti da ih takneš. Oni ne dozvoljavaju da im iko spusti ruku na glavu. I ne žele da se maze.
Čovek može gotovo da čuje poludivlje režanje."
Neki totalno naš(K)i ljudi