Pa dobro, navikli ste valjda već da moji putopisi imaju podugačku uvodnu priču. Ova će bogami biti baaaš podugačka
Evo, kreće...
Prolog: Bella Napoli ili krive Drine napuljskeNapulj je 'grad hiljadu kontrasta'. Ili ćete ga voleti, ili ćete ga mrzeti. Svi vodiči to ističu u prvoj rečenici. Onda: da li je predivan, ili odvratan? Percepcija uglavnom zavisi i od toga šta ste unapred očekivali i šta ste želeli da vidite... I otud nastaju te razlike u doživljaju ovog grada koje sam nazvala krivim Drinama, kada se ljudi iz petnih žila upinju da dokažu da je ispravno jedno ili drugo subjektivno mišljenje.
Napulj je grad ponosnih, može se reći i drčnih, ljudi koji biraju da žive u podnožju aktivnog vulkana. I sama ta činjenica govori ponešto o njihovom karakteru i poimanju života. Bučni su. Neorganizovani. Ne poštuju pravila. Njihov grad nije podređen turistima kao neki drugi italijanski (i ne samo italijanski) gradovi. Ovi ljudi žive svoje živote i gledaju svoja posla. Turisti? Pa da, ima ih. Poprilično. I deo stanovništva svakako živi od turista, na jedan ili drugi način.
Ali i srdačni su. Nasmejani. Voljni da pomognu. Interesuju se odakle smo došli. Stariji znaju i gde smo, i da smo nekad bili komšije. Luduju za fudbalom. Decu obožavaju (čak i ako je 'dete' klipeta visok skoro dva metra). Poštuju starije, u meri da to dirljivo seća na neka starija vremena. Pljuju političare, svoje i tuđe. Veruju u Boga i čuvaju svetinje. Čuvaju sve svoje istorijske spomenike, za onu decu koja će tek doći.
Mafija? Pa zar vi ne znate da mafija ne postoji...? namignuće i razvući osmeh 'oko glave'...
Lokalna varijanta iste naziva se Kamora (može se naći i jedna, bogata i ljuta, pica istog naziva). Naravno, od svojih mnogobrojnih živopisnih aktivnosti stiču dosta para, a ljudi su ipak kvarljiva roba... a eto, i političari su ljudi...
Naiđoh na ovakve komentare: grad je grozan, prljav, smrdljiv, pun beskućnika, prosjaka i lopova. Evo šta smo mi videli: za Prvi maj, jeste bio prljav, jer su postojeće ulične korpe bile prepune pa je đubreta bilo i oko njih, kao i okolo kontejnera, a usled nepresušne reke ljudi koja je zujala u i oko pešačke zone Toledo ulice, glavne štrafte samog centra grada. I klopala brzu hranu 'iz papira'. I pila sokiće, vodu, pivo, kafu za poneti. I jela sladolede. I bacala svo to đubre... Al' tako je i kod nas za praznike. Setite se npr. Kneza posle novogodišnjeg dočeka. Preko noći su oni ipak sve počistili, k'o i kod nas što čiste, pa sutra Jovo nanovo... I usred tog štrokavog haosa, jedan Nigerijac, crn kao ponoć bez mesečine, sumnjivi imigrant/prosjak/ulični svirač umršene kose, sedi na pločniku i svira nestvarno dobar blues... Gitara, električna, sva izgrebana, pojačalo svojeručne izrade, a zvuk nebeski... Za 1€ bakšiša – jednako nestvaran osmeh...
Ima perioda (neki kažu počesto) kada se od odnošenja đubreta (tj. ne-odnošenja) pravi spektakl, i koristi se kao sredstvo pritiska. Mafija (ona nepostojeća) drži firme koje se bave sakupljanjem, transportom, odlaganjem i preradom otpada, u Italiji isto kao i u USA. To je unosan biznis, a i pogodan za manipulacije. Znači – ponešto zavisi i od momenta kada ste se zadesili u poseti. Kao i svuda, ima delova grada koji su ultra-mega-giga, tu je uvek sve čisto i sređeno. A ima i drugih delova, koji izgledaju prilično oronulo i zapušteno. Ali ima toga i kod nas. Ni mi ne lickamo fasade stambenih zgrada iz 60ih godina na, na primer, Karaburmi... Ima i nekih propalih fabričkih zgrada, ali ima takvih i u Rakovici. Ima delova gde su se u te polu-ruševine ubacili beskućnici ili imigranti. Ali ima i kod nas onih nesrećnih čergi sa kućicama sklepanim od kartona, a počelo da ima i migranata...
Smrdljiv? Isti smog kao i ovde, dok ga ne oduva povoljan vetar. A na šetalištu pored obale miriše samo more... I hrana iz bezbroj restorana/kafića/picerija/poslastičarnica nanizanih jedan do drugog...
Možda je leti veća frka ako su temperature jače, a đubre stoji i ne odnosi se? To već ne znam...
Dalje, kažu: saobraćaj je sulud, ne poštuju pravila, ulicu ne možeš da pređeš jer ne čekaju pešake. Jeste saobraćaj haotičan, ali ni Bgd nije ništa bolji u centru grada u špicu. Ima uličnih radova, ima rekonstrukcija celih ulica (k'o npr. Bulevar što je rađen), u centru su skoro sve jednosmerne, oni voze u tri trake tamo gde ima nacrtane dve. Opet, isto kao kod nas. Ne čekaju pešake? Ne, dok pešak ne zakorači na kolovoz, jer se smatra da je tek tada iskazao jasnu nameru za prelazak, i svi staju. Ok, svi osim skutera i biciklista, koji sa istim žarom uleću i među autobuse...
Onda kažu još i: ima lopova i džeparoša, u po' bela dana otimaju tašne i novčanike i kidaju ogrlice i satove. Pa ima ih i ovde. Meni onomad maznuli novčanik na Adi, iako sam mislila da sam svetski šampion u čuvanju svoje tašne, ispraksirana vožnjom po busevima još od svoje 14te godine. A lično sam videla kad su jednoj ženi oteli tašnu u parkiću ispod SKCa, i jednoj baki dripac oteo novčanik kad je izašla iz pošte u starom Merkatoru... Sva tri navedena slučaja u zadnjih par godina i u po bela dana. I vi sigurno znate i sami za x takvih događaja. A sad baš za kajle oko vrata... niti imam, niti nosim, a na odmoru mi je ionako od nakita uglavnom dovoljan osmeh...
Zašto stalno vučem paralelu sa Beogradom? Mogu da razumem da Napulj sablažnjava, recimo, Engleze, koji i za ulazak u gradski bus stoje u redu, a sva pravila ponašanja su im urezana u mali mozak odmah pokraj centra za disanje, pa se na svako odstupanje od programiranog oni momentalno pogube. I smatraju za napad ili uvredu ako neko govori glasno i pritom još i rukama maše i gestikulira. Ili, misle da je nepristojno sušenje veša na terasi u gradu. Mi? Mi smo bili kao kod kuće. Jednako opušteni i jednako oprezni šetači. Jednako pažljivi i jednako drski pešaci. Jednako bučni gosti restorana kao što smo uvek, i kao bilo koja njihova lokalna ekipica. Možda haos jeste i naša prirodna sredina... E jedino što đubre ipak nismo bacali nonšalantno, jer ja to nikad i nigde ne tolerišem, nego smo nosali u kesi nazad do hotela.
Pa kažu:
Napoletani su lenji. - Po čemu je to ocenjeno?
Nemaju posla. - Nemamo ni mi.
Privreda im u čabru. - Naša takođe.
Od čega žive? - Otkud znam? Nemam pojma ni mi od čega živimo... Krpe kraj s krajem, nama je koncept svakako poznat.
Ma, neradnici su... - 'Ajde? A Napulj je četvrti industrijski grad u Italiji. Ispred njega Milano, Rim i Torino. Da nisu tak'e lenčuge, bili bi prvi?
Sve u svemu, postoji neko prastaro rivalstvo ne samo između severa i juga Italije, nego i između samih pojedinih regija i gradova. Prosto kao neki među-gradski šovinizam. Svakako je to posledica vekovnih sukoba, saveza, izdaja, ratovanja i mirenja. I sve se tu generalno zna: sever je lep, vredan, bogat, čist i mirišljav, a jug... nije. I ta priča se primila svuda. Ali ja nekako nemam baš poverenja u stereotipe. Postoji i izreka da je današnja Italija skup nezavisnih gradova-država labavo povezanih fudbalskom ligom. Eee, a kad je za Napoli igrao Maradona... Te dve titule ostatak Italije još ne može da im oprosti...
Treba reći i ovo: Napulj je u svoje vreme bio vekovna prestonica Napuljskog Kraljevstva, a zatim i Kraljevstva dveju Sicilija, i još uvek važi za kulturni centar južne Italije. Sicilijansko kraljevstvo je osvojio čuveni revolucionar Đuzepe Garibaldi, u legendarnom pohodu sa svojih 1000 crvenokošuljaša 1860. godine, i tada su se pripojili ujedinjenoj Kraljevini Italiji, pod prvim kraljem – Vitoriom Emanuelom II Savojskim. Da ne bude zabune, nije ih Garibaldi aneksirao Italiji, već su se sami izjasnili za pripajanje, baš na ovom Trgu Plebiscita, koji je tako i dobio ime:
Ovo Kraljevstvo je bilo bogato, i kad se pripojilo Italiji, 443 miliona dukata iz njihove riznice predato je Italiji, što je bio ogroman ekonomski udar, i rezultiralo neverovatnim privrednim slomom i talasom iseljenja, kada je u roku od 50 godina nakon ujedinjenja 4 miliona ljudi napustilo ove predele!
Ako govorimo o kulturi, u Napulju se nalazi i prva u Italiji zgrada Opere (Teatro di San Carlo, otvorena 1737.), da, decenijama starija i od Milanske i Venecijanske, i prva napravljena onako kako pozorište i danas izgleda: sa sedištima raspoređenim u polukrug, sa sve ložama i parterom i pokretnom binom sa 'okvirom', koja je bila čudo svog vremena. Bina je mogla da se rotira u pauzi iza spuštene zavese, i da se tako za kratko vreme scenografija promeni potpuno, prateći potrebe zapleta. I sa specijalnim efektima za munje, kišu, oblake koji su mogli da se pomeraju i na kojima je čak glumac mogao da stoji, ma, trista svašta nekih stvari sada smešno običnih, a tada čudesnih i nikad ranije viđenih...
Napulj ima oko 450 crkava iz raznih istorijskih perioda. Nacionalni arheološki muzej, gde je preneta većina atrefakata iz ruševina Pompeja i Herkulanuma. Više zamkova, od kojih su najpoznatiji Zamak del Ovo (Castel dell'Ovo), Novi Zamak (Castel Nuovo), Zamak svetog Elma (Castel Sant'Elmo) i Kapuano (Castel Capuano).
Dalje, tu se nalazi i prvi ikad stvoren državni Univerzitet još od 1224, da kažem i da je Đordano Bruno tu studirao. Bio je Dominikanski fratar, pesnik, matematičar i filozof, nama najpoznatiji po razradi Kopernikove teorije heliocentričnog sistema i tvrdnji da su zvezde u stvari udaljena sunca, oko kojih takođe kruže drugi svetovi. Inkvizicija ga je osudila za jeres, i živ je spaljen na lomači, 1600. godine, na rimskom trgu Kampo di Fjori. Sliku njegovog spomenika na tom trgu možete videti na temi Rim – putopis, koji je pisala naša Milenaidaki.
Da biste u potpunosti doživeli ovaj grad, lepo bi bilo ostati duže. Ako idete agencijskim aranžmanom, možete se nadati eventualno jednom celom danu provedenom tu, ili tek polovini dana, koju smo imali mi. A dan bi (i ne samo jedan) komotno mogao proći u kombinaciji: espresso, peciva, sladoled, šetnja, granita, fotkanje, obilazak zamka ili crkve, pizza, sladoled, kapućino, šoping, granita, šetnja, sladoled, fotkanje, obilazak zamka ili crkve, ručak na rivi, caffe alla nocciola, sladoled, šetnja, fotkanje, sendvič, granita, sladoled, pa sve ispočetka.
Šta htedoh da kažem, a da ne ispravljam dalje one gorepomenute krive Drine napuljske?
Elem, za jedan tako veliki grad, iznenađujuće je gotivan. Ima neki taj svoj duh i stav.
Ali imajte u vidu da ovo nije mesto za svakoga. Ne može se negirati postojanje svih problema o kojima sam gore debatovala, i da je apsolutno u pravu i svako ko ne želi da razmišlja o takvim stvarima kad planira putovanje. Informišite se o onome što vas čeka, i birajte destinaciju prema svojim sklonostima. Ako vam je ovaj grad bio sjajan, u pravu ste. Ako ste mrzeli svaki sekund proveden u njemu, i vi ste u pravu.
Lični doživljaj je baš to: ličan. I kao takav,
vaša jedina istina.
Ima i putnika koji Napulj koriste samo kao bazu za obilazak njima interesantnijih obližnjih lokacija, za tu svrhu je izvanredan, jer je idealno pozicioniran. Mogu se praviti izleti na ostrva Kapri, ili nešto manje poznate, a nipošto manje lepe Iskiju ili Proćidu. Tu je Amalfi obala – ako volite 'prelepe predele sa skladnom urbanizacijom', kako to voli da imenuje UNESCO. Pompeja – istorija, uvid u život grada pre skoro dve hiljade godina. Vezuv – prilika da vidite živi vulkan izbliza. A ako jurite duge peščane plaže za izležavanje... možda ste ipak u skroz pogrešnoj državi?
Napulj nije uglađen, nije mondenski blaziran, nije ušminkan i nije fensi. Ako to tražite, izvol'te na Kapri, nije daleko.
Jeste iskren u svojoj južnjačkoj jednostavnosti i za mene je, baš takav - slika one prave, obične, svakodnevne, istinske Italije. Ako ste to želeli da okusite, i još ako vam ne smeta užurbanost, buka, gužva & krkljanac, na pravom ste mestu (a ako vam smeta, ne silazite južnije od Rima). Bonus koji dobijate je sva sila zanimljivih kulturno-istorijskih spomenika i skrivenih bisera. Raštrkanih. No, ništa se ovde, osim šarmantnog osmeha, ne nudi baš na tacni. Morate se malo i sami potruditi... Vredi.
Obujte udobne cipele, osmeh na lice, i krenite. Senza paura. Pamet u glavu i... sve će biti u redu.