Dođoh do vrha, dvoje se skupili ispod neke nadstrešnice, lagano su obučeni, cupkaju od zime. Hello! Švabe, ali znaju engleski. Čekaju bus već pola sata, rekli im da je stanica kod pošte. Ma nije, eno je gore, sa sve istaknutim redom vožnje.
Sledeći ide u... 16:48? A sad je... 15:42.
Švaba kreće da cvili... oni su sa kruzera... koji isplovljava u 17h!
Čekaj, ja imam drugačiji vozni red. Trebalo je nešto oko 16h? Evo... 16:10. Zašto ovde ne piše...? Ajmo gore iznad rampe, možda ima koji taksi...
Nema.
U kućici za rampu sedi jedna gospođa. Scusate, english? No, no... melje nešto na italijanskom...
Pokazujem joj fotku onog voznog reda, ona odmahuje: no, no, inverno, bla-bla-truć... Inverno? Sad je zimski vozni red?
Taxi? Pokazujem rukom na sebe: Riomađore, pa na Švabe: La Specia?
Priča kao navijena, mi je gledamo belo... Kucka na digitronu i okreće prema nama, piše 60
La Specia 60? Klima glavom, pa otkuca 20 i pokazuje na mene – Riomaggiore, pa 40 – La Specia!
Švaba prebledeo... 40 €? Mislim se nešto, pa sa kruzera je sišao, nije mu valjda mnogo? A možda nisu poneli pare sa sobom...? Gledaju me, nije im jasno što se ja smeškam, i samo mi izleti (a bez prethodnog razmišljanja): Everything will be ok in the end. A on će: And if it's not ok? Pa, koji je to zicer: If it's not ok, it's not the end! (hvala našem forumskom drugaru, koji će prepoznati svoj potpis
)
Pokazujem joj rukom ako zove telefonom taksi, pa pokazujem sat - koliko mu vremena treba, ona opet brblja, ništa od komunikacije...
Ja tu već kalkulišem da zovem onog čiji broj imam ukucan u telefonu, možda dođe i za manju cenu
a da ovi siročići stignu na brod...
Uto stiže njen muž da je vozi kući, smena joj se završava u 4. Dobroćudni, nasmejani, debeli čika od svojih 60ak godina, na svu sreću – zna engleski. Skoro da zna, ali dovoljno za sporazumevanje. Ponovi nam priču o ceni, ali oni ne smeju da preporučuju taksiste, (?!) mogu da ih kazne... Bat no vori, 4 o klok, aj tejk ju, free. A gde vi idete? Pa kući, u La Speciju! Nas troje se zgledamo, zahvalimo se najlepše. Koja je šansa...? Pričekamo da žena zatvori svoj kiosk i potrpamo se, onako mokri, u njihov auto. Ta vožnja traje 10 minuta. Zahvalim još jednom Italijanima, poželim Švabama srećan put, a Švabica se smeška 'oko glave' i šapne: Everything will be ok!
Znam.