I Jelena Anžujska
Sveta kraljica, žena kralja Stefana Uroša I Nemanjića, u čast čijeg dolaska u Srbiju je Uroš duž puta od Kraljeva do Raške posadio plave i ružičaste jorgovane.
Majka kraljeva Dragutina i Milutina.
Prosvetiteljka i ktitorka.
Dobrotvorka manastira i crkava, zaštitnica sirotih i bolesnih.
Vladarka Zete, Trebinja, Huma, Plava i dolina gornjeg i sredjeg Ibra (jedna od svega dve srednjevekovne Srpske vladarke, druga je bila carica Milica) pod titulom „Jelena Velika Kraljica Srbije, Duklje, Albanije, Huma, Dalmacije i Primorskih oblasti“.
Pred kraj života zamonašena pod imenom Jelisaveta, a tri godine nakon smrti, nakon što se u snu javila jednom monahu, njeno neraspadnuto telo je otkopano, i otad se slavi kao svetica (12. novembra)
Pred nekim naletom Turaka, njene svete mošti su skrivene, i sada se ne zna gde su. Jedino se njena desna ruka čuva u manastiru Tvrdoš.
Prva žena o kojoj je napisano žitije, i to perom nikog drugog nego Danila II Humskog.
Nisam pisala o njoj, jer u onom trčanju ni ne videh gde je na zidinama Starog grada ovaj kip, još jedan u nizu onih koje je svome Trebinju poklonio Dučić.
I danas tu zaljubljeni donose cvetne grančice lijandera, da kraljica blagoslovi njihovu ljubav.
Zašto baš lijandera?
Jelena je volela cveće, i, kažu da je baš ona u dolinu Trebišnjice donela lijandere, za vrt svog Trebinjskog dvora...