Sada ste me podsetili na nesto: davna 1985. godina...moj suprug, a tadasnji decko, nas drugar i ja putujemo kolima u Istanbul...dolazimo na jugoslovensko-bugarsku granicu...mlad carinik, Bugarin, pita imamo li sta da prijavimo...(?????)...nama stoje kasete izmedju sedista...izbacuje mog muza iz auta, seda na njegovo mesto, pocinje da trkeljise po kasetama...ja se zaledila, svasta nesto mi pada na pamet!
Pita: "Imate Lepa Brena?"...vidi kutiju, a kasete nema...mi kazemo da je ispala, ne znamo gde je...ovaj se vrpolji, ceka, ceka...i u jednom trenutku, onako besno, pusti nas da idemo!
Laknu mi!
Stizemo kasno popodne u Istanbul, pajamo po gradu, pa kad se umorismo do
, resismo da nadjemo neki pristojan hotel, ne mnogo skup...i nadjemo neki, ne secam se imena, udjemo u sobu, umorni popadamo po krevetima, kad nesto "protrca" kroz sobu, cupavo, dlakavo, brzo k'o raketa!
Automatski, kao po komandi, svi sedosmo, a noge dignute u vazduh, ne spustamo ih...sedimo tako jedno pola sata, vecamo sta da radimo, a u glavi nam samo ono "cudo"...nismo ni shvatili sta je! U sekundi resismo da bezimo odatle koliko nas noge nose! Izletesmo iz sobe, pa u potragu za novim hotelom...vrtimo se, vrtimo po gradu, prolazimo pored "Seratona", tuga nas hvata sto ne mozemo tamo!
I onda naidjemo na neki omanji...recepcioner ne zna dobro engleski, malo-malo pa se cese po zadnjem delu tela, mi se znojimo od muke...nije bilo trokrevetnih, pa uzesmo 2 dvokrevetne sobe...zidovi tapacirani itisonima, memla mirise...obuceni legosmo, ledja uz ledja, u jedan od dva kreveta!
Umor nas je tako savladao da smo zaspali i pored misli sta sve moze protrcati preko nas! Cim smo se probudili, opet- bezanjac! Sto pre izadjosmo iz "hotela", celi dan provedosmo u skitnji po gradu, sopingu, a uvece- natrag za Jugu!
Buduci da je put dug, da nismo bas mnogo spavali, prenocismo u Pirotu kod prijatelja, tu se naspavasmo, nahranise nas ljudski, odvedose nas u provod (lud!), a mi, jos od tada, nismo "ponovili" Istanbul!