Vratismo se u sobu...sta da radimo sad...mozda da odemo na bazen...dok sam odvajala stvari za "plaziranje", Zoki pogleda laptop i samo viknu: "Nema nikog na granici, krecemo!"
Te brzine! Osim velikih kofera, sve ostalo je bilo sa nama u sobi! Za 10 minuta smo se spakovali i krenuli!
Usput sam pratila stanje...nema vozila..pa ih ima 5-6...Zoki je bio nepoverljiv, ocekivao je, ipak, guzvu...kada smo se priblizili prelazu na 10 km-
- nije bilo auta...jedna uzbrdica/nizbrdica- nema nikog! Druga...treca...2 km...1 km...500 m...sama granica- jedan auto prilazi u isto vreme kad i mi! Jupiiiiiii!
Dolazimo na red...prilazi jedan sluzbenik...uzima pasose...drugi trazi formulare...takodje unapred popunjene...treci- saobracajnu...cetvrti nam pokazuje da se sklonimo ustranu i sacekamo...vidim 3-4 kolone...u svakoj, sa strane, sedi medicinski radnik "u punoj ratnoj opremi", sa skalamerijama za uzimanje briseva...vec je 32*, vruce i nama "razgacenima"...posle par trenutaka prilazi nasem autu i kaze: "Jedno od vas dvoje treba da se testira, svejedno ko!" Ja sam, znate vec, zatrpana stvarima i kazem Zokiju: "'Aj'', molim te, ti!"
(ne trpim stapic u grlu, tera me da
!)...Zoki pridje stolu, pogledase formular, doktorka pokaza kolegi broj godina, ovaj rece Zokiju da ne treba da radi test, jer ljudi nasih godina nisu infektivni...za to vreme, ja ne disem...ne okrecem se...molim Boga da samo sve prodje...ne verujem da Zoki otvara vrata...vracaju nam sva dokumenta...ne stizem da se snadjem, da slikam...a oko nas foto-reporteri skljocaju...daje gas...posle par metara, slavodobitno se pogledamo, kezovi se razlise preko lica...
...sad je bilo stvarno ono "Welcome to Greece and enjoy!"