Okolina Aranđelovca, kao što svi znamo. Dovoljno blizu ovog našeg belog grada za opušteni dnevni štrapac.
Ovo je bio jedan planinarski izlet, pa se pešačenje podrazumeva.
Ako vi niste iz tog filma, naravno da možete svoje vreme organizovati na drugačiji način, kako vama odgovara.
Komotno se do vrha planine možete dovesti kolima i uživati u pogledu ili provesti neko vreme na samom vrhu.
Elem, šta smo to sve videli?
Pa, ovako….
Na samom ulazu u Aranđelovac, sa ’one’ strane rečice Kubršnice, nalazi se brdo Risovača.
Na brdu se nalazio kamenolom.
Nekog proizvoljnog dana, sad već davnih 50ih godina prošlog veka, jedna eksplozija je izazvala odron koji je otkrio ulaz u izvesnu pećinu, kao portal u neki davno izgubljeni svet…
Pećina RisovačaIstraživanja su trajala par decenija i otkriveno je mnoštvo fosilizovanih kostiju i zuba životinjskih vrsta koje su za vreme poslednjeg ledenog doba živele na okolnim stepama…
Pronađene su i kamene i koštane alatke koje su potvrdile da je Risovačka pećina u kameno doba (pre nekih 36000 godina) bila stanište neandertalskih lovaca.
Zapravo, neandertalci su živeli na samom ulazu u pećinu, i održavali neprestano vatru… da bi uopšte preživeli.
Ne, nije im bilo hladno, nego su imali cimere u toj svojoj pećini, cimere koji su živeli nešto dublje unutra:
Medvedi. Prisetimo se da su u to doba sve životinje bile znatno krupnije nego sada, tako da je odrasla jedinka medveda bila oko 3,5m visine (kad se uspravi)…. Pa dobro, medvedi su zapravo u pećinu ulazili ujesen, na zimski spavanjac, a izlazili na proleće, isto kao i sada. Nije to baš bilo toliko opasno, a? Hm… bili su tu i…
Lavovi. Da, pravi pravcati pećinski lavovi, koji su stanovali unutra, a izlazili napolje u lov, najverovatnije svakih par dana, u zavisnosti od veličine plena koji su dovukli. A dovlačili su svašta, što se može utvrditi po kostima koje su ostale kao trag… Šta su lovili? Stepa je bila prepuna života, i plen su nalazili bez problema: irvase, nosoroge, konje & magarce (
) čak i mamute…
Sve te životinje su bile zaista ogromne, teške od tonu pa do nekoliko tona… Nakon šireg ulaza, ova pećina se znatno sužava – dakle, plen nisu mogli ceo da uvuku unutra. Verovatno su ga komadali napolju pa su se tako i ljudi sa ulaza možda malo ’grebali’ o hranu? Ko to zna.
Izgleda mi neverovatno da su se ljudi uopšte usudili da žive tako sasvim blizu ovoliko opasnih zverki, iako su imali vatru kao zaštitu. Da li je istina da je to bio svet toliko surov da je tako moralo? Ili su oni bili jači nego što mi mislimo? Da izdrže, uz povremene sukobe, u kojima je ponekad pobeđivao čovek, a ponekad i ne…
Ja volim da mislim da su ipak ljudi bili pametni, sposobni i spremni i uspevali da se sklone ili odbrane… U prilog tome možda govori to što u pećini nisu nađene ljudske kosti, samo predmeti, oruđa i oružja, dokaz njihovog života tu. Pa sad… Pitanje je i da li bi od ljudskih tankih kostiju išta i ostalo pod vilicama lava koji ’ladno ubije mamuta…
Uh.
Smatra se da su u ovoj pećini nađeni tragovi najstarijeg staništa paleolitskog čoveka na Balkanu.
Pronađeni ostaci kostiju praistorijskih životinja su izloženi u Narodnom muzeju u Aranđelovcu.
Pećina je uređena za posetioce u skromnoj dužini od oko 190m.
Radno vreme je svakim danom od 9 do 17h, a ulaznica košta takođe skromnih 200 dinara, i za tu cenu dobijate pratnju vodiča i vrlo zanimljivu priču o tome kako je pećina otkrivena, kako su i kada rađena arheološka i speleološka istraživanja i šta je sve ovde pronađeno.
Unutra nije dozvoljeno fotografisanje, pa sam malo zajmila sa neta, a i okinula sam nekoliko fotki krišom… u svrhu promovisanja domaćeg turizma, naravno
Za kraj priče o pećini, jedna detaljnija slika žene
čisto da vidite kako je lepa…
Postavila sam gore fotku skulpture grupe neandertalaca kako je pretpostavka da su mogli izgledati. Meni je ovo malo ličilo na nečiju ’romantizovanu’ ideju o njima, pre nego na naročito verni prikaz… Koliko se ja sećam iz gradiva (
) neandertalci su bili veći od nas, više nego dvostruko jači, a i mozak im je bio 1,5 put veći…
Još par (nebitnih) ličnih utisaka: kad su u pitanju ovako važni i retki lokaliteti, uvek su mi nekako očekivanja mnogo iznad naše skromne svakidašnjice.
Nema ovde mnogo pećinskog nakita, prosto – ovo nije takva vrsta pećine, ali ima jako bitne geologije, i jako jako bitnih nalaza koje sam gore opisala. Šteta je što se ovakvim stvarima ne pridaje odgovarajući značaj…