Put kojim se ređe ideMožda ste, a možda i niste, vozeći uz Ulicu kneza Višeslava, primetili pri vrhu grebena, u parku sa leve strane, pokrupan intrigantni mermerni objekat, u stilu malo nalik rimskim građevinama?
Objekat je deo nekadašnjeg memorijalnog kompleksa, a priča o njemu, i o tome zašto je sada u ovom prilično tužnom stanju, ide otprilike ovako:
Godine 1915, komanda Austrougarske vojske odlučila se za novi prodor u cilju zauzimanja Beograda, nakon neuspešnog prvog pokušaja kada su nakon svega 15 dana okupacije grada bili poraženi i potisnuti...
Sramota za onakvu imperiju da se sa ovako malim narodima bakće, zar ne...
Elem, feldmaršal fon Makenzen, koji je komandovao ovom ofanzivom, iskrcao je svoj 208. Puk na ovu obalu, tu negde u podnožju Banovog brda. Zadatak im je bio da osvoje kotu na grebenu i dominacijom nad područjem Košutnjaka spreče odstupanje i pregrupisavanje snaga odbrane grada.
Da bi bio siguran u njihovu odlučnost, fon Makenzen im je pre polaska održao 'motivacioni govor' da ih pripremi za boj. Između ostalog im je rekao:
"Vi ne polazite ni na italijanski, ni na ruski, ni na francuski front. Vi polazite u borbu protiv novog neprijatelja, opasnog, žilavog, hrabrog i oštrog. Vi polazite na srpski front i Srbiju, a Srbi su narod koji voli slobodu i koji se bori i žrtvuje do poslednjeg. Pazite da vam ovaj mali neprijatelj ne pomrači slavu vašeg oružja“
E sad, ako ste ikad probali peške da forsirate ovu uzbrdicu od pijace naviše, jasno vam je da austrijska vojska nije imala lak zadatak. Treba reći i da je u to vreme celo ovo područje bilo jedna beskrajna strma livada, bez ijednog božjeg drveta (ne šumovito kao sada), što je značilo da branioci imaju dvostruko povoljan položaj - zbog nagiba i preglednosti terena.
Dva dana i dve noći se 208. Puk mučio da se probije, ali na kraju su Srbi ostali bez municije i, iako su zaista do poslednjeg branili položaj bajonetima i ašovčićima, na kraju su ipak uspešno savladani. Puk je izgubio 220 boraca, i feldmaršal je lično došao da sagleda situaciju, i šta je to zadržalo njegov prodor dva dana.
U srpskom rovu mogao je videti tela 39 naših ratnika: 36 Srba, 2 Britanca i jednog Francuza. To je bila sila koja mu je omela planove.
Vojnik do srži, fon Makenzen je prepoznao i poštovao njihovu nepokolebljivu hrabrost i odmah izdao naređenje da se na ovom mestu napravi groblje na kome će biti pokopani svi izginuli, a da se spomen obeležje postavi za ratnike obeju strana.
Ovo je i sprovedeno u delo, formirano je Germansko vojno groblje, grobovi
svih poginulih su obeleženi nadgrobnim pločama sa njihovim imenima, a postavljeni su i spomenici u čast boraca obeju strana.
Srpskim borcima je podignut jednostavan granitni beleg, sa natpisom na oba jezika (sahranjeni su tu oko njega):
Ploča kaže:
СПОМЕНИК СРПСКИМ РАТНИЦИМА
ЈУНАЧКИ ИЗГИНУЛИМ БРАНЕЋИ
БЕОГРАД У ЈЕСЕН 1915. ГОДИНЕ
ПОДИГНУТ ЈЕ ПО НАРЕЂЕЊУ
КОМАНДАНТА НЕМАЧКЕ ВОЈСКЕ
МАРШАЛА ФОН МАКЕНЗЕНА
КАО ИЗРАЗ ПОШТОВАЊА ХРАБРИМ
ПРОТИВНИЦИМА
Dok je u čast izginulih Austrougara podignuto dva obeležja, oba obložena belim mermerom: jedna piramida (koja, ogoljena do betonske podloge i zatrpana skoro do vrha, tužno stoji skrivena u dvorištu izvesne privatne gimnazije koja je tu podignuta), i – ovaj ’rimskim’ stilom, koji je u tako ruševnom stanju, da je oko njega postavljena metalna konstrukcija koja pridržava padu sklone ukrasne elemente…
Januara 1916, kajzer Vilhelm II je lično prošetao ovim krajevima, i posedeo na impozantnoj kamenoj klupi koja se i danas može videti
Ostade zabeleženo da je tada izrekao čudnu rečenicu „Šteta što mi ovaj narod nije bio saveznik“…
Do kraja Prvog rata na ovom mestu je bilo oko dve hiljade humki, i nakon naše pobede one nisu dirane. Groblje je bilo ograđeno živicom, a na jednom delu i ogradom od kovanog gvožđa, sa velikom kapijom čiji ostatak izgleda ovako:
Treba reći i to da su na ovo groblje i u Drugom ratu Nemci sahranjivali svoje izginule vojnike, valjda kao praveći neku svoju ’Valhalu’… tako da se groblje proširilo čak do mesta gde je skijalište.
Šta se desilo sa grobljem i svim tim nadgrobnim pločama?
Kad je ’44. oslobođen Beograd, nove vlasti su naredile uništenje svega nemačkog, pa ni groblja nisu izbegla toj sudbini. Nadgrobne ploče su počupane, i mermer izmrvljen u drobilicama na Adi Huji…
Sve ploče, pa izgleda i one na kojima su natpisi bili napisani azbukom… Kažu da ih je ostalo još šest, ali ih ja u tom parku nisam pronašla…
Sad su tu kuće, ulice, parkić, gimnazija…
Pitate se: a kad i gde su grobovi izmešteni?
Odgovor je jednostavan:
Nisu.