Nekada...
Nekada je reka tekla ispod samog grada, četvorospratna donžon kula, čiji su ostaci danas najuočljiviji na lokalitetu, možda je (a možda i nije) bila iznad same vode, ako je suditi po pesmi. Znamo da su Morave meandrirale, ali grad i sama kula ipak su prilično visoko na brdu, pa mi tu pomalo neke stvari nisu jasne, ali – nećemo zadirati u pesničku slobodu
Nekada, Morava je bila ozbiljno plovna reka. Ispod ovog grada bila je velika luka, ostade reč da je i po stotinu šajki bilo usidreno tu. Morava je bila plovna... do Stalaća. Tu su lađe morale stati – otud i ime.
Sad malo legende, onako kako ja volim, iako je legenda vezana za kraj postojanja grada:
Da li je to bio baš Todor od Stalaća sa svojom ljubom Jelicom, ili ipak Prijezda i njegova Ikonija, priča kaže da su ovi glavni junaci zajedno sa kule skočili u smrt, radije nego da se predaju zlotvorima Turcima...
Znate već tu pesmu (a ako se ne sećate – potražite je), gde Turčin sultan traži ’tri dobra’ vojvodina, njegovog bojnog konja, britku sablju i vernu ljubu. Kada napokon uspe da osvoji grad, ipak ostaje praznih ruku, jer plemeniti vojvoda ubija konja, sablju lomi, a sa svojom dragom, držeći se za ruke, sa kule zakorači u večnost...
Dakle, 1413. godine, nakon opsade (pesma kaže tri godine dana duge opsade), Turci uspevaju na prevaru da uđu u grad i osvoje ga. Nisu ga samo osvojili, razrušen je u potpunosti, izvori još iz 1432. godine kažu da je ostao samo jedan zid i usamljena razrušena kula... Najverovatnije vrlo približno onome što se može videti danas.
Doduše, sada je vidljiv samo deo ruševina ’malog grada’ – unutrašnjeg rezidencijalnog dela, dok se ostaci ’velikog grada’ nalaze na prostoru koji je u nekom momentu nakon Prvog rata dodeljen ratnicima soluncima na korišćenje, pa je uglavnom preoran, dok je kamen iskorišćen za gradnju... А ispod tih njiva i danas su podrumi i lagumi...
Dakle, ne znam da li je stepen razrušenosti grada posledica besa turskog princa uskraćenog u nameri da se dokopa svega na šta je bacio oko, ili samo činjenice da je u ovom napadu turska vojska prvi put koristila topove, ali jedva da ostade kamen na kamenu...
Ako je suditi po pesmi, ni Turci nisu baš sjajno prošli u ovom poduhvatu.
Ljuto kune turski car Memede:
“Grad-Stalaću, da te Bog ubije!
Doveo sam tri 'iljade vojske,
A ne vodim nego pet stotina.”
U stvari, ovaj pohod na Srbiju nije vodio Mehmed, već njegov brat, Musa Čelebija. Svega četiri meseca nakon što je sa velikim gubicima osvojio i porušio Stalać, sultan Musa gine u bici kod sela Čamorlu, ispod planine Vitoše, u današnjoj Bugarskoj.
Tako je okončan sukob Bajazitovih sinova za prevlast, i Mehmed I je postao sultan.
A od velikog tvrdog grada Stalaća ostade da živi samo podgrađe...